Arheologija: kako otkrivamo prošlost i drevne civilizacije

Pisani izvori pokrivaju samo malen dio ljudske povijesti. Većina ljudi koji su ikad živjeli nije ostavila nijedan zapis. O njima svjedoče kuće, grobovi, otpad, alati i promjene u okolišu. Arheolozi te tragove skupljaju i dokumentiraju, a zatim ih pokušavaju protumačiti.

Ključni pojam je kontekst, odnosno točno mjesto i sloj u kojem je predmet pronađen te ono što je ležalo uz njega. Isti novčić govori mnogo više ako znamo u kojem je sloju ležao, nego ako se pojavi na tržištu starina bez podataka o podrijetlu.

Današnja arheologija velik dio posla obavlja u laboratoriju. Kemičari mjere izotope, genetičari čitaju drevnu DNK, a geolozi analiziraju sedimente. Klimatski zapisi iz špilja i jezera pokazuju u kakvim su uvjetima ljudi živjeli.

Zato su mnogi nalazi koje Kozmos prati nastali suradnjom više struka. Dobar primjer je stalagmit iz špilje na Yucatánu, u kojem su paleoklimatolozi pročitali sušne godine u vrijeme slabljenja klasičnih Maja.

Ugljik-14

Živa bića tijekom života stalno primaju ugljik iz okoliša, pa tako i mali udio radioaktivnog ugljika-14. Nakon smrti taj se dotok prekida, a ugljik-14 se raspada poznatom brzinom. Usporedbom preostalog ugljika-14 s ostalim izotopima ugljika može se procijeniti koliko je prošlo od smrti organizma.

Metodu je 1949. razvio Willard Libby i za nju 1960. dobio Nobelovu nagradu za kemiju. Rezultat se ne čita izravno kao kalendarska godina. Znanstvenici ga uspoređuju s kalibracijskim krivuljama izrađenima od materijala poznate starosti, primjerice godova drveća. Metoda je najkorisnija za razdoblja stara od nekoliko stotina do nekoliko desetaka tisuća godina. Više o tome piše u našem članku kako arheolozi pomoću ugljika-14 određuju starost nalaza.

Kad ugljik-14 ne pomaže

Za mnogo starija nalazišta koriste se druge metode. Na nalazištu Ubeidiya u dolini Jordana istraživači su kombinirali tri: izotope nastale djelovanjem kozmičkog zračenja na stijene, zapis drevnog Zemljina magnetskog polja u sedimentima i uran-olovno datiranje kućica slatkovodnih puževa. Zajedno su pokazale da su rani ljudi ondje boravili prije najmanje 1,9 milijuna godina.

Godine zapisane u kamenu

Neki zapisi rastu sloj po sloj, iz godine u godinu. Stalagmit s Yucatána ima slojeve debele oko jedan milimetar, a svaki odgovara jednoj godini. Starost slojeva istraživači su provjerili uran-torijevim datiranjem. Tako se klimatski događaji mogu smjestiti u vrijeme s nesigurnošću od nekoliko godina.

DNK se nakon smrti razgrađuje u kratke ulomke i onečišćuje DNK-om bakterija i današnjih ljudi. Zato se dugo činilo da genom ljudi starih desetke tisuća godina nije moguće pročitati. Svante Pääbo, genetičar rođen u Stockholmu, razvio je postupke kojima se taj problem može svladati. Njegov tim objavio je 2010. prvi slijed neandertalskog genoma.

Iz ulomka kosti prsta pronađenog 2008. u špilji Denisova u Sibiru otkrivena je dotad nepoznata skupina ljudi, denisovci. Usporedbe su pokazale da su se Homo sapiens i neandertalci miješali. Pääbo je 2022. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.

Danas drevna DNK pomaže pratiti seobe. Dva rada u časopisu Nature pokušala su povezati kretanje ljudi s širenjem keltskih i germanskih jezika. Genomi mogu pokazati seobu, ali jezik ne ostavlja trag u kostima, pa takve veze ostaju tumačenje.

Genetski materijal ne traži se samo u kostima i zubima. Istraživači su prikupili 120 uzoraka sa zidova 11 špilja u Španjolskoj i Portugalu, a ljudsku DNK pronašli su u pet uzoraka. Zasad se ne može reći čija je ni je li ta osoba sudjelovala u izradi špiljske umjetnosti.

Göbekli Tepe nalazi se u jugoistočnoj Turskoj, u području Gornje Mezopotamije, gdje su nastale neke od najstarijih poljoprivrednih zajednica. Prema UNESCO-u, ondje su lovci i sakupljači između 9600. i 8200. godine prije Krista podigli monumentalne okrugle i pravokutne građevine. Na kamenim stupovima u obliku slova T isklesane su divlje životinje. Nalazište je 2018. upisano na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Ljudske kosti na nalazištu uglavnom su pronađene razlomljene i pomiješane s naslagama. Zato su važna dva groba stara oko 10.000 godina s ostacima najmanje četiriju osoba. Uz ovakvo nalazište vežu se i smjele interpretacije. Hipoteza da simboli na stupovima bilježe udar fragmenata kometa prije 12.800 godina nema jednoglasnu potporu stručnjaka.

Klima nije jedini trag iz okoliša. U sedimentima jezera Cobá i cenota Xcach istraživači su pronašli visoke koncentracije žive u razdobljima kada su iz zapisa nestajali pojedini vodeni organizmi. Maje su koristile živu i crveni pigment cinabarit, pa autori smatraju da je onečišćenje bilo lokalnog podrijetla.

Maje su pratile kretanje nebeskih tijela i bilježile kalendare. Na zidu jedne kuće u gradu Xultúnu u Gvatemali, uz matematičke zapise iz oko 781. godine, pronađeno je ime majanskog astronoma. Južnije, u Peruu, Kozmos je pisao i o tome čemu su mogli služiti crteži u pustinji Nazca. Za njih ne postoji jedno potvrđeno objašnjenje.

Piramide

Velika piramida u Gizi podignuta je za faraona Keopsa, odnosno Khufua, i izvorno je bila visoka oko 146,5 metara. O njezinoj gradnji znamo više nego što se često misli. Sačuvani su kamenolomi, tragovi obrade kamena, naselja povezana s gradnjom i papirusi iz Wadi el-Jarfa. Ondje su i dnevnici nadzornika Merera, čija je posada prevozila kamen. Otvoreno je pitanje kako su pojedini postupci bili povezani u svim fazama gradnje, kao što objašnjava naš članak kako su Egipćani gradili piramide.

Tvrdnje da su piramide mnogo starije od Keopsa redovito se vraćaju. Jednu takvu, iznesenu u nerecenziranom eseju, usporedili smo s arheološkim nalazima i tekstovima koji Gizu vežu uz Četvrtu dinastiju.

Rimska voda

Rimski akvedukti nisu vodili vodu samo po kamenim lukovima. Preko dubokih dolina koristili su zatvorene cijevi, takozvane obrnute sifone. U njima se voda mogla penjati uzbrdo na dijelu puta, pod uvjetom da je izlaz ostao niži od ulaza. Jedan poznat primjer sačuvan je kod Aspendosa u današnjoj južnoj Turskoj.

I sami akvedukti postaju arhiv. Mineralne naslage u kanalima akvedukta za Nîmes, uz koji je i Pont du Gard, pokazuju kada je dotok vode slabio. Prema tim naslagama, posljednji veliki prekid dogodio se oko 270. godine.

Umjetnost ledenog doba ponekad se pronalazi tamo gdje je nitko ne očekuje. U katalonskoj špilji Cova de la Font Major, kroz koju su desetljećima prolazili posjetitelji, istraživači su opisali 280 urezanih motiva, među njima 55 prikaza životinja. Paleolitičke ureze prepoznali su tek 2019. godine.

Pokusi pomažu razumjeti kako su ljudi radili. Arheolozi su na slonovim kostima isprobali obradu i tragove usporedili s nalazima iz njemačkih špilja. Tako su pokazali kako su ljudi prije oko 30.000 godina od mamutovih rebara izrađivali alat. Drevna DNK, s druge strane, pokazuje kretanje stanovništva kroz brončano doba.

U uvali Gnjilna na Visu Hrvatski restauratorski zavod istražio je ostatke antičkog broda koji se preliminarno smješta u 4. ili 3. stoljeće prije Krista. Pronađene su grčke posude s urezanim oznakama koje bi mogle označavati vlasnike, dijelovi trupa i novac grčkog Farosa na Hvaru.

Na otočiću Lukovcu kraj Raba hrvatsko-poljski tim pronašao je olovni pečat biskupa Stjepana, preliminarno iz 6. ili 7. stoljeća. Kojem je gradu biskup pripadao, zasad nije poznato.

Na lokalitetu Gomile kod Zakotorca na Pelješcu arheolozi su u kamenoj strukturi unutar humke, odvojenoj od grobnica, pronašli kacigu staru oko 2500 godina. Prema Hrvoju Potrebici sa Sveučilišta u Zagrebu, vjerojatno je bila zavjetni dar ili dio kultne prakse.

Neandertalci su Krapinu nastanjivali prije oko 120.000 godina. Analiza unutarnjeg uha pokazala je da su neandertalci iz Krapine bili raznolikiji od kasnijih populacija. To je jedan od tragova pada brojnosti neandertalaca, koji se prema studiji dogodio prije oko 110.000 godina.