U Skandinaviju je prije oko 4000 godina stigla populacija povezana s baltičkim područjem, a njezino se podrijetlo tijekom sljedećih stoljeća proširilo velikim dijelom regije. Autori nove genomske analize smatraju je mogućim nositeljem jezika iz kojega su se razvili germanski jezici. Takav bi dolazak bio približno 800 godina kasniji nego što se tradicionalno pretpostavljalo.
Usporedna studija keltskih jezika izdvaja drukčiji trag: širenje stanovništva iz istočnog dijela srednje Europe prema zapadu u kasnom brončanom dobu. Ta se seoba, prema autorima, najbolje uklapa u raspoložive genetske, arheološke i jezične podatke o širenju keltskih jezika.
Dva rada u časopisu Nature, o germanskim jezicima objavljen 28. listopada 2026. i o keltskim jezicima objavljen 4. studenoga 2026., pokušavaju povezati kretanje ljudi s nastankom jezične karte Europe. U središtu im je teško pitanje: koje su se skupine doista preselile, a kada su se jezik i identitet širili među stanovništvom koje je već živjelo na nekom području?
Genomi mogu pokazati seobu. Jezik treba rekonstruirati.
Istraživanja potpisuju timovi među čijim su vodećim autorima Hugh McColl, lingvist Guus Kroonen, arheolog Kristian Kristiansen i genetičar Eske Willerslev. Povezuju podatke o drevnom podrijetlu s arheološkim nalazima i povijesnom lingvistikom.
Takva usporedba ima jasno ograničenje. Iz ljudskih ostataka može se izdvojiti DNK i ispitati s kojim je populacijama osoba dijelila pretke. Jezik kojim je govorila ne može se pročitati iz njezina genoma. Za njega su važni natpisi, rekonstruirane jezične promjene i tragovi posuđivanja riječi među susjednim skupinama.
Razliku dobro pokazuje natpis na brončanoj ruci iz Irulegija, povezan s vaskonskim jezikom. Natpis je izravan jezični trag. Genetska sličnost dviju drevnih osoba govori o njihovu podrijetlu, a vezu s određenim jezikom treba zasebno obrazložiti.
Baltički trag u Skandinaviji
U radu o germanskim jezicima istraživači su sekvencirali 712 drevnih ljudskih genoma i usporedili ih s 4009 ranije objavljenih. Nakon odabira uzoraka prikladnih za pojedine analize mogli su pratiti finije razlike među srodnim populacijama, koje bi u općenitijoj usporedbi izgledale vrlo slično.
Prepoznali su dosad arheološki teško uočljivu populaciju koja je došla u Švedsku, vjerojatno s baltičkog područja, približno 4000 godina BP. Oznaka BP računa godine unatrag od 1950., pa je riječ o vremenu oko 2050. godine prije Krista. Do približno 3500 BP njezino je podrijetlo bilo široko rasprostranjeno Skandinavijom.
Autori taj val izdvajaju kao moguć put dolaska prethodnika germanskih jezika. Uspoređuju ga s jezičnim dokazima o kontaktima s keltskim skupinama na jugu i finsko-samskim skupinama na istoku. Zaključak se oslanja na podudaranje tih različitih tragova, uz mogućnost složenijih scenarija kulturnog prijenosa.
Za kasnija razdoblja nalaze više smjerova kretanja. Genetski podaci podupiru seobe iz južne Skandinavije i sjeverne Njemačke prema područjima južnije od Baltika i prema Britaniji. Podrijetlo dijela anglosaksonskih stanovnika Engleske bolje odgovara području sjeverne Njemačke i južnog Jutlanda nego sjevernijim skandinavskim izvorima.
Prije Vikinga ljudi su se vraćali i prema sjeveru
Slika se dodatno mijenja u razdoblju seobe naroda. Tim je prepoznao veliko kretanje prema danskim otocima i južnoj Švedskoj iz područja južnije od njih. Ta se demografska promjena vremenski preklapa s razdobljem nastanka staronordijskog, jezika vikinške Skandinavije.
Međutim, ista se veza ne vidi svugdje. U Norveškoj autori nalaze snažniji genetski kontinuitet pri prijelazu prema vikinškom dobu. Promjena jezika stoga nije zahtijevala jednaku zamjenu ili miješanje stanovništva u svim regijama.
Još je upečatljiv primjer skupina povezanih s Gotima. Dok nalazi iz poljske kulture Wielbark podupiru dolazak iz istočne Skandinavije, mnoge kasnije osobe povezane s gotskim skupinama na jugu Europe genetski su bile bliže lokalnom stanovništvu. Prihvaćanje jezika i identiteta moglo je obuhvatiti ljude različita podrijetla.
Tri moguća vala iza keltske Europe
Studija keltskih jezika analizira genomske podatke 4587 drevnih osoba. Usredotočuje se na brončano i željezno doba, kada se oblikovao prostor na kojem su keltski jezici kasnije zabilježeni. Danas su najpoznatiji njihovi preživjeli ogranci uz atlantski rub Europe, uključujući velški, irski i škotski gelski.
Istraživači razmatraju tri važna procesa. Prvi je dolazak stepskog podrijetla sa skupinama povezanima s kulturom zvonolikih pehara nakon približno 4400 BP. Drugi je kretanje iz jugozapadne Europe prema Britaniji između približno 3800 i 3200 BP, koje je spojivo s prijedlozima o oblikovanju keltskog na atlantskom području.
Treći val kretao se iz istočnog dijela srednje Europe prema zapadu između približno 3200 i 2800 BP, odnosno oko 1250. do 850. godine prije Krista. Povezan je s populacijama kasnobrončanodobne kulture Knovíz i kruga kulture polja sa žarama, a njegov se genetski trag vidi u Francuskoj, na Britanskom otočju, sjeveroistoku Pirenejskog poluotoka i u Italiji.
Autori smatraju da taj posljednji val najjednostavnije objašnjava širenje keltskih jezika uz raspoložive podatke. Njegove kasnije veze s halštatskim i latenskim kontekstima uklapaju se u poznatu arheološku sliku. Ipak, najjednostavniji model nije automatski i jedina moguća povijest: sami istraživači upozoravaju da jezična promjena ne mora pratiti genetsku.
Usporedba genetskih nalaza s arheološkim tragovima i poviješću jezika sužava izbor mogućih putova i vremena seoba. Svaki od tih izvora odgovara na drukčiji dio pitanja: tko je s kim dijelio pretke, kako su ljudi živjeli i kojim su jezičnim zajednicama mogli pripadati. Njihovo podudaranje daje čvršći temelj za rekonstrukciju nego bilo koji pojedinačni trag.
