Na približno 1500 kilometara dugom putu kroz arapsku pustinju Rub’ al Khali istraživači su zabilježili tragove nekadašnjih jezera na 55 lokaliteta, ali nisu pronašli kamene artefakte ni druge vidljive tragove prapovijesnog boravka ljudi. Vode je u dijelovima tog krajolika očito bilo. Za naseljavanje, međutim, možda je jednako važan bio kamen od kojega se moglo izraditi oruđe.
Na tu mogućnost upućuje istraživanje objavljeno 28. listopada u časopisu Nature. Rudolf W. Dellmour i suradnici usporedili su raspored vode, geoloških sirovina i arheoloških nalazišta kako bi provjerili koliko sama prisutnost jezera govori o tome gdje su rani ljudi mogli živjeti.
Nalaz pokazuje zašto karte nekadašnje „zelene Arabije” treba tumačiti uz podatke o drugim resursima. Jezero na karti nije nužno i mjesto pogodno za dulji boravak. Zajednicama koje su ovisile o kamenom oruđu trebalo je više od pristupa vodi: morale su moći pribavljati i obnavljati alat.
Na dugoj dionici u unutrašnjosti nije pronađen kamen za oruđe
Ekspedicija je dokumentirala 125 lokaliteta duž istražene trase kroz pustinju. Kamen pogodan za izradu oruđa pronađen je na samo deset, i to uz zapadni i istočni rub istražene trase. Na približno 800 kilometara dugoj dionici u unutrašnjosti takva sirovina nije zabilježena.
Nije svaki kamen jednako upotrebljiv. Za izradu oštrica i drugih kamenih alatki važno je kako se stijena lomi: od nje se moraju moći odvajati komadi s uporabljivim, oštrim rubovima. Rožnjak uz rubove bazena pogodan je za takvu obradu. Pijesak, naslage soli i stijene zabilježene u središnjem dijelu istražene pustinje ne pružaju usporedivu sirovinu.
Takav raspored nije slučajan. Slojevi koji sadržavaju rožnjak izbijaju na površinu uz rubove bazena, dok su prema unutrašnjosti zatrpani mlađim naslagama. Ljudi su tako mogli naići na vodu, a ostati daleko od mjesta na kojem bi nadomjestili izgubljeno ili istrošeno kameno oruđe.
Jezera nisu donosila i riječni šljunak
U unutrašnjosti su istraživači prepoznali ostatke jezera koja je napajala podzemna voda. Nisu zabilježili sedimentne tragove riječnog dotoka koji bi u te udubine donosio šljunak iz udaljenih područja. Voda i kamen ondje, prema tome, nisu nužno stizali zajedno.
Naslage pritom ne govore o jednom jednoličnom sustavu slatkovodnih jezera. Među njima ima dokaza o različitim uvjetima, uključujući slana jezera. Ostaci vodenih organizama pomažu rekonstruirati nekadašnji okoliš, ali sami po sebi ne potvrđuju da je voda bila pitka.
Dokazi o velikom drevnom jezeru u Rub’ al Khaliju svjedoče o vlažnijoj prošlosti današnje pustinje. No dostupnost vode sama po sebi ne objašnjava raspored arheoloških nalazišta. Novi rad upućuje na to da je za boravak ljudi bilo važno mogu li u blizini pronaći i kamen za izradu oruđa.
Potraga se nastavlja uz rubove pustinje
Ljudi su boravili na Arapskom poluotoku tijekom njegovih vlažnijih razdoblja. Jedan su poznati primjer prapovijesni otisci iz Nefudske pustinje, daleko sjevernije od istražene trase. Odsutnost nalaza na ovom putu kroz Rub’ al Khali ne znači da ljudi nikad nisu ušli u druge dijelove pustinje.
U dopunskim podacima rada autori ostavljaju mogućnost budućih otkrića manjih nalazišta koja svjedoče o kratkotrajnom boravku ljudi u unutrašnjosti. Raspored dosad poznatih tragova ipak upućuje na to da su zajednice birale područja u kojima su oba važna resursa bila dostupna.
Sljedeći bi korak trebao biti izravno datiranje istraženih jezerskih naslaga i proširenje istraživanja uz rubove pustinje. Time bi se moglo provjeriti kada su pojedina jezera postojala i jesu li područja s vodom i kamenom tvorila povezane putove kojima su se ljudi mogli kretati.
