Na zubima dviju osoba iz špilje Leang Panninge na indonezijskom otoku Sulawesiju pronađeni su tragovi koji upućuju na dugotrajnu uporabu sjemena areke prije 25.000 godina. Areka je palma, a njezino se sjeme često naziva betelovim orahom. Takvi biljni ostaci rijetko se očuvaju na arheološkim nalazištima, pa je početak te navike dosad bilo teško odrediti.
Ostaci jedne osobe datirani su u razdoblje od prije 25.000 do 16.000 godina, a druge od prije 7.600 do 6.300 godina. Autori smatraju da je riječ o najranijem zasad poznatom dokazu redovite uporabe biljke koja djeluje na živčani sustav. Studija je objavljena u časopisu Science Advances, a među autorima su istraživači sa Sveučilišta Griffith i indonezijskih ustanova.
Tragovi na zubima i u zubnom tkivu
Na zubima obiju osoba istraživači su uočili duboke, zaobljene brazde koje se ne mogu lako objasniti uobičajenim trošenjem nastalim žvakanjem hrane. U zubnom tkivu pronašli su i arekolin, spoj iz sjemena areke koji utječe na živčani sustav. Zajedno, ti nalazi podupiru zaključak da su ljudi redovito koristili sjeme, ali sami ne otkrivaju na koji su ga način pripremali.
Kako bi provjerili može li cijelo sjeme osloboditi arekolin, znanstvenici su ga ostavili u umjetnoj slini, a dobivenu tekućinu ispitali na receptorima koji sudjeluju u prijenosu signala u živčanom sustavu. Pokus je pokazao da se aktivni spoj može osloboditi i bez vapna i drugih sastojaka koji se danas dodaju areki. Rezultat podupire tumačenje da su ljudi u prapovijesti cijelo sjeme dulje zadržavali u ustima, no to je zaključak izveden iz tragova, a ne izravan dokaz točnog načina uporabe.
U današnjoj se praksi sjeme areke često priprema s vapnom i listom betela. Betel je zasebna biljka, a njezin se list dodaje nekim pripravcima od areke. Nalazi iz Leang Panningea ne pokazuju da su ljudi prije više tisuća godina koristili takvu mješavinu; istraživači smatraju da su koristili cijelo sjeme.
Praksa starija od poljoprivrede
Prije ovog istraživanja početak uporabe betelova oraha uglavnom se povezivao s neolitikom ili brončanim dobom, prije otprilike 3.500 godina. Na Sulawesiju su pronađeni i [špiljski prikazi stari najmanje 51.200 godina](https://kozmos.hr/je-li-pecinsku-umjetnost-staru-51-200-godina-stvorila-nepoznata-vrsta-a-ne-moderni-ljudi/), među najstarijim poznatim primjerima figurativne umjetnosti. Nalazi iz Leang Panningea dodaju arheološkoj slici otoka drukčiji podatak: trag o svakodnevnoj uporabi biljke među prapovijesnim ljudima.
Velik razmak između datiranja dviju osoba ne pokazuje da se navika održala neprekinuto tisućama godina. Riječ je o tragovima na samo dvije osobe, pa se iz njih ne može zaključiti koliko je uporaba areke bila raširena među tadašnjim zajednicama.
Istraživači spominju mogućnost da je areka ublažavala zubobolju jer arekolin može djelovati protiv boli. To je zasad pretpostavka, a ne zaključak koji se može izravno pročitati iz kostiju. Dugotrajno korištenje tvrdog sjemena moglo je istodobno dodatno oštetiti zube.
U špilji Leang Panninge nisu pronađene sačuvane sjemenke, pa se zaključak temelji na tragovima na zubima, kemijskoj analizi i laboratorijskim pokusima. Nalazi upućuju na ranu uporabu areke, ali ne otkrivaju koliko je ta navika bila raširena ni kada je doista počela.
