U špilji Bianfu na jugozapadu Kine pronađeni su novi ostaci denisovaca stari između 167.000 i 134.000 godina. Među njima je i ulomak palčane kosti, rijedak nalaz koji proširuje oskudne podatke o građi njihova tijela izvan lubanje i zuba. Rezultati su objavljeni 9. rujna u časopisu Nature.
Denisovanci su ljudska skupina poznata ponajprije po genetskim tragovima i malom broju fosila. Ime su dobili po Denisovoj špilji u Sibiru, gdje su prepoznati prvi ostaci. Kasniji nalazi pokazali su da su živjeli i u drugim dijelovima Azije.
Proteini otkrili kome kosti pripadaju
Istraživači su pregledali više od 60.000 koštanih ulomaka iz Bianfua. Većina je bila premalena ili previše oštećena da bi se na temelju oblika moglo utvrditi kojoj vrsti pripada. Izdvojili su moguće ljudske ostatke, a zatim ih analizirali metodama koje prepoznaju proteine sačuvane u kostima.
Analiza je potvrdila da tri ulomka pripadaju rodu Homo: dva su dijela tjemene kosti, a treći je dio palčane kosti. Usporedba sačuvanih proteina pokazala je da pripadaju denisovancima; isti je zaključak dobiven i za dva zuba pronađena tijekom iskapanja. Pokušaj izdvajanja drevne DNK iz triju koštanih ulomaka nije uspio, no u njima su se očuvali proteini koji su omogućili prepoznavanje te ljudske skupine.
Takav pristup posebno je koristan kada arheolozi raspolažu velikim brojem sitnih fragmenata. Samo prema obliku često nije moguće razlikovati ljudsku kost od životinjske, a DNK se u toplim i vlažnim uvjetima razgrađuje brže od pojedinih proteina. Kombinacija morfološkog pregleda i analize proteina omogućila je istraživačima da ljudske ostatke izdvoje iz velike zbirke životinjskih kostiju.
Rijedak trag o građi denisovaca
Ulomak palčane kosti posebno je vrijedan jer su denisovanski fosili izvan lubanje i čeljusti dosad bili malobrojni. Među njima su kost prsta iz Sibira i rebro s Tibetanske visoravni. Nalaz iz Bianfua dodaje još jedan rijedak podatak o dijelovima tijela koji su kod denisovaca slabo poznati.
Oblik kosti pokazuje kombinaciju obilježja: neke su joj dimenzije slične onima kod neandertalaca, dok su ukupni oblik i presjek bliži onima kod suvremenih ljudi. To ne znači da je denisovanac iz Bianfua izgledao poput današnjeg čovjeka. Riječ je o usporedbi jedne kosti, a ne o rekonstrukciji cijelog tijela. Nalaz ipak daje konkretniji temelj za proučavanje njihove anatomije i kretanja.
U zasebnom radu o arheološkim slojevima iste špilje, objavljenom u časopisu Nature, opisano je razdoblje od prije približno 190.000 do 70.000 godina. To ne znači da su denisovanci ondje živjeli neprekidno cijelo to vrijeme: riječ je o rasponu slojeva i ljudske aktivnosti, a ne o dokazu stalnog boravka. Autori velik dio nalaza iz tog razdoblja pripisuju denisovancima.
Iskapanja su donijela 1.366 kamenih artefakata i više od 64.000 fosilnih ostataka sisavaca. Analiza kostiju i peludi upućuje na okoliš u kojem su prevladavale šume četinjača i šumske stepe. Tragovi na ostacima životinja pokazuju da su ljudi lovili srednje velike i velike životinje, a nalazi svjedoče i o izradi kamenih alatki.
Bianfu se nalazi u Yunnanu, na području koje povezuje istočnu i jugoistočnu Aziju. Nalazi iz špilje proširuju poznato područje rasprostranjenosti denisovaca, ali ne otkrivaju jesu li stanovnici Bianfua pripadali zasebnoj grani te skupine niti kako su bili povezani s denisovancima poznatima iz drugih dijelova Azije. Za takve zaključke potrebni su novi fosili i genetski podaci.
