Žena koja je prije približno 30.000 godina živjela na području današnje jugozapadne Francuske u svojem je DNK-u sačuvala trag miješanja udaljenih ljudskih skupina. Većinu njezina podrijetla istraživači povezuju sa zapadnoeuropskim populacijama, a dio s populacijama središnje i istočne Europe.
Analiza ostataka iz špilje Isturitz upućuje na to da su se stanovnici tih područja miješali više nego što se ranije pretpostavljalo. Prema istraživanju koje je predstavilo Sveučilište u Beču, miješanje tih skupina dogodilo se prije otprilike 32.500 do 31.500 godina, dakle prije života same žene.
Pere Gelabert i suradnici u radu objavljenom u časopisu Science Advances povezali su nove i ranije objavljene genetske podatke iz ljudskih ostataka s ljudskim DNK-om sačuvanim u špiljskim sedimentima. Takav pristup omogućuje usporedbu populacija čak i ondje gdje nisu pronađene ljudske kosti ili zubi.
Što otkriva podrijetlo žene iz Isturitza?
Nalaz pripada vremenu gravetijenske kulture, raširene Europom prije približno 34.000 do 25.000 godina. Sličnosti među arheološkim predmetima već su upućivale na kontakte udaljenih zajednica. Genetski nalazi sada daju dodatni dokaz da su se neke od tih skupina i miješale.
Genetska povezanost s udaljenom populacijom ne znači da je žena iz Isturitza sama prešla tisuće kilometara. Procijenjeno vrijeme miješanja prethodi njezinu životu, pa se nalaz odnosi na povijest njezinih predaka, a ne na njezino osobno putovanje.
Zajednička arheološka kultura ne znači nužno i zajedničko podrijetlo. Predmeti mogu pokazati zajedničke postupke izrade i kulturne veze, dok DNK odgovara na drukčije pitanje: tko je s kim dijelio pretke. Usporedba tih dviju vrsta dokaza pomaže razdvojiti širenje običaja od miješanja stanovništva.
Sličan genetski trag istraživači su prepoznali i kod ranije proučene osobe iz francuskog nalazišta Ormesson. Isturitz se, uz arheološke nalaze, pojavljuje kao moguće mjesto susreta različitih skupina.
Ljudski trag može ostati i bez kostiju
U špilji El Mirón na sjeveru Španjolske tim je iz sloja starog oko 22.000 godina izdvojio dovoljno DNK-a iz ljudskih staničnih jezgara da utvrdi podrijetlo ljudi koji su ondje boravili. U tom sloju nije bilo ljudskih kostiju ni zubi. Podaci iz druge španjolske špilje, Chufín, također su upućivali na opstanak zapadnoeuropskih genetskih loza u toj regiji tijekom više tisuća godina.
Ti nalazi podupiru predodžbu o Pirenejskom poluotoku kao utočištu tijekom najhladnijeg dijela posljednjeg ledenog doba. Dugotrajan opstanak tih loza mogao je biti praćen i miješanjem s drugim skupinama. Regionalni kontinuitet i udaljeni kontakti nisu se međusobno isključivali.
U istraživanjima naseljavanja Amerike također se uspoređuju drevni DNK i arheološki nalazi kako bi se razlikovala najranija prisutnost ljudi od podrijetla kasnijih stanovnika. Arheološki tragovi mogu dokazati da su ljudi bili na nekom mjestu, dok njihovu povezanost s kasnijim populacijama treba zasebno istražiti.
Predmeti i DNK otkrivaju različite dijelove prošlosti
Arheološki predmeti daju drukčiji pogled na to razdoblje. Primjerice, figurice ptica iz špilje Hohle Fels svjedoče o umijeću mnogo ranijih stanovnika Europe, ali njihovo značenje nije moguće pročitati iz samog oblika. Usporedba predmeta, datiranih slojeva i genetskih podataka omogućuje potpuniju rekonstrukciju života zajednica.
Za precizniju rekonstrukciju kontakata bit će potrebni novi uzorci iz različitih područja i razdoblja. DNK iz sedimenata može popuniti neke praznine ondje gdje ljudski ostaci nedostaju, a usporedba s datiranim arheološkim slojevima pomoći utvrditi kako su se stanovnici istog nalazišta mijenjali tijekom vremena.
