Kolibri raširenih krila, majmun sa zavinutim repom i divovski pauk među najpoznatijim su crtežima u pustinji Nazca na jugu Perua. Njihove se konture najbolje razaznaju na zračnim snimkama, ali dio odgovora na pitanje čemu su služili nalazi se na tlu: uz stare staze, na mjestima okupljanja i među ostacima obrednih priloga.
Za sve linije u Nazci ne postoji jedno potvrđeno objašnjenje. Nastajale su tijekom više stoljeća, razlikuju se veličinom i načinom izrade, a nisu sve bile namijenjene istim ljudima ni istim prilikama. Arheolozi danas njihovu svrhu istražuju uspoređujući izgled, položaj i tragove aktivnosti oko njih.
Neki su crteži mogli pratiti kretanje pustinjom, dok su velike skupine linija i geometrijskih likova vjerojatno služile zajedničkim obredima. Za pojedine su linije utvrđena podudaranja s položajima nebeskih tijela, no teorija o golemom pustinjskom kalendaru nije dobila potvrdu.
Tko je napravio linije i kako su se očuvale?
Geoglifi su veliki prikazi oblikovani na površini tla. Njihovi su graditelji uklanjali tamnije kamenje i šljunak te otkrivali svjetliju podlogu. Tako nastali kontrast čini obrise vidljivima, a izrazita suhoća pridonijela je njihovu očuvanju.
Pod poznatim nazivom krije se mnogo više od životinjskih figura. Tu su ljudski likovi, biljke, pravci, spirale, trokuti i trapezi. Pojedine geometrijske linije protežu se kilometrima. Prema UNESCO-ovu opisu lokaliteta, važna razdoblja izrade povezuju se s kulturama Paracas, približno od 400. do 200. godine prije Krista, i Nazca, približno od 200. godine prije Krista do 500. godine poslije Krista. Lokalitet obuhvaća i područje Palpe.
Crteži su nastajali naraštajima, pa se i njihova namjena mogla mijenjati. Crtež na padini, vidljiv prolaznicima, ne mora imati istu ulogu kao velika površina na kojoj se može okupiti mnoštvo ljudi.
Crteži uz putove i mjesta zajedničkih obreda
Analiza Masatoa Sakaija i suradnika, objavljena u PNAS-u 2024., pokazala je razlike između manjih figura, koje autori nazivaju reljefnim geoglifima, i velikih prikaza izvedenih linijama. Skupine manjih figura nalazile su se uz mrežu starih staza, u prosjeku 43 metra od najbliže staze. Veliki prikazi bili su povezani s mrežom pravaca i trapeza koju autori dovode u vezu s obredima.
Autori pretpostavljaju da su manji prikazi prenosili informacije pojedincima ili manjim skupinama, dok su veliki bili dio zajedničkih obrednih aktivnosti. I motivi su se razlikovali: kod manjih su prevladavali ljudi, odrubljene glave i pripitomljene životinje, a kod velikih divlje životinje.
Istraživanje je uključivalo šestomjesečni terenski pregled 2022. i 2023., tijekom kojeg su potvrđena 303 dotad nepoznata figuralna geoglifa. Umjetna inteligencija pomogla je u odabiru mjesta za pregled; nalaze su provjeravali istraživači na terenu. Kozmos je tada izvijestio o otkriću novih figura.
Takav raspored pokazuje zašto pogled iz zraka nije dovoljan. Figura koja je danas najjasnija na fotografiji snimljenoj iznad pustinje mogla je imati ulogu u kretanju ljudi kroz taj prostor, čak i kada je nisu mogli odjednom vidjeti u cijelosti.
Jesu li se ljudi ovdje okupljali na gozbama?
Charles Stanish i suradnici u radu iz 2026. u časopisu Journal of Anthropological Research nude šire tumačenje razvoja andskih geoglifa. Prema njihovu modelu, prikazima na tlu prethodile su rezbarije u stijenama koje su označavale putove. Skupine figura na padinama zatim su označavale mjesta okupljanja, a poslije su se razvili veliki kompleksi na pustinjskim ravnicama.
Autori te komplekse tumače kao prostore uređene za gozbe, sajmove i obrede koji su se ponavljali. U njihovu je modelu važna i politička uloga okupljanja: zajednice su takvim događajima privlačile ljude i natjecale se za utjecaj. Takvo tumačenje povezuje gradnju geoglifa s organizacijom zajednice: uz izgled samog crteža važni postaju pristup, prostor za okupljanje i sudjelovanje ljudi. Taj širi model za Ande ipak ne određuje namjenu svakog pojedinog crteža u Nazci.
Voda, plodnost i hodanje po linijama
Druga objašnjenja polaze od obreda povezanih s vodom i plodnošću. Arheolog Karsten Lambers opisao je na niskim kamenim platformama uz pojedine geoglife, osobito trapezaste, priloge poput keramike, kukuruza, rakova i ukrasa od školjaka roda Spondylus. Takvi nalazi podupiru obredno tumačenje tih mjesta, premda ne otkrivaju točan tijek obreda ni značenje svakog prikaza.
Važan je i sam oblik crteža. Povjesničarka umjetnosti Ana Nieves u razgovoru za LiveScience ističe figure oblikovane jednom neprekinutom linijom. Takav je obris mogao poslužiti za procesiju u kojoj bi ljudi hodali jedan iza drugoga. U tom tumačenju bitno je sudjelovanje u obredu, a ne samo promatranje gotove figure.
Što je ostalo od teorije o astronomskom kalendaru?
Maria Reiche desetljećima je istraživala veze linija s nebeskim tijelima. Zamisao je privlačna: smjerovi izlaska i zalaska Sunca mogli bi označavati važne datume za poljoprivredu i obrede. No nekoliko uvjerljivih primjera nije dovoljno da se čitav lokalitet proglasi kalendarom.
Christiane Richter, Bernd Teichert i Karel Pavelka u istraživanju iz 2021. usporedili su smjerove 2308 ravnih linija s položajima Sunca i odabranih sjajnih zvijezda. U proračun su uključili reljef obzora i druge čimbenike koji utječu na to gdje se nebesko tijelo pojavljuje ili nestaje.
Podudaranje s odabranim Sunčevim položajima, uključujući one pri solsticijima i ekvinocijima, pronašli su kod 99 linija, približno četiri posto promatranog uzorka. Ukupni rezultati nisu opravdali tumačenje cijele cjeline kao kalendarskog sustava. Autori pritom nisu isključili astronomsku ulogu pojedinih linija niti sve moguće veze s drugim nebeskim tijelima.
Važna je razlika između geometrijskog podudaranja i namjere graditelja. Sama činjenica da neka linija pokazuje prema određenom izlasku Sunca ne dokazuje da je zbog toga napravljena. Za takvo tumačenje potrebno je usporediti velik broj linija i utvrditi ponavlja li se usmjerenost prema nebeskim tijelima dovoljno često da se može razlikovati od slučajnosti.
Za daljnje razjašnjavanje namjene geoglifa potrebni su njihov točan položaj, tragovi staza i nalazi koji pokazuju kada su se ljudi ondje zadržavali. Koliko su takvi tragovi osjetljivi pokazuje i oštećenje geoglifa u čileanskoj Atacami. Gubitkom dijela krajolika može nestati i podatak koji bi objasnio zašto je crtež napravljen baš na tom mjestu.
