Proxima Centauri najbliža je zvijezda Suncu, no do nje bi današnje sonde putovale desecima tisuća godina. Pri brzini od približno 16 kilometara u sekundi, usporedivoj s brzinom sonde New Horizons, putovanje bi trajalo oko 80.000 godina.
Oko te zvijezde kruži i planet Proxima b, udaljen od nas približno 4,24 svjetlosne godine, odnosno oko 40 bilijuna kilometara. Još nemamo pogon kojim bismo ondje poslali ljude, a prijedlozi znatno bržih letova uglavnom se odnose na sićušne robotske sonde.
Astronom Ashok Kumar, umirovljeni istraživač indijskog Laboratorija za fizikalna istraživanja, u razgovoru za Discover navodi procjenu od oko 17.000 godina za putovanje letjelicom na kemijski raketni pogon. Taj broj opisuje jedan mogući scenarij. Vrijeme leta ovisi o brzini koju letjelica može postići, njezinoj masi, putanji i tome treba li na odredištu usporiti.
Zašto nekoliko svjetlosnih godina znači tako dug put
Svjetlosna godina mjera je udaljenosti: toliko svjetlost prijeđe u jednoj godini. Zato se iz podatka da je zvijezda udaljena 4,24 svjetlosne godine ne može zaključiti da nam za put do nje trebaju nešto više od četiri godine. To bi vrijedilo za svjetlost, dok se naše sonde kreću mnogo sporije.
Jednostavna računica pokazuje razmjere problema. Kad bi letjelica cijelim putem održavala 16 kilometara u sekundi, brzinu upotrijebljenu u usporedbi s New Horizonsom, za 4,24 svjetlosne godine trebalo bi joj gotovo 80.000 godina. Za prelazak iste udaljenosti u 17.000 godina prosječna bi brzina morala iznositi oko 75 kilometara u sekundi.
To je pojednostavljen izračun koji zanemaruje ubrzavanje, kočenje i gibanje zvijezde. Stvarno trajanje misije ovisilo bi o svim tim čimbenicima.
Prelet pokraj zvijezde ujedno je mnogo jednostavniji zadatak od zaustavljanja u njezinu sustavu. Sonda koja samo projuri pokraj Proxime može fotografirati sustav i nastaviti dalje. Letjelica s posadom trebala bi usporiti, a za povratak i ponovno ubrzati. Sve to zahtijeva dodatnu energiju i masu.
Brže bi mogle putovati sonde mase nekoliko grama
NASA je 2024. u početnoj fazi svojeg programa za napredne koncepte NIAC podržala prijedlog slanja roja sondi prema Proximi Centauri. Umjesto velike letjelice, prema zvijezdi putovale bi tisuće sondi mase reda grama, ubrzanih snažnim laserom.
Predviđena brzina iznosi oko petine brzine svjetlosti. Pri takvoj bi brzini glavni dio putovanja trajao dvadesetak godina. Ali prijedlog pretpostavlja laserski sustav snage oko 100 gigavata, iznimno lagane sonde i novu komunikacijsku infrastrukturu. Početna potpora služi istraživanju izvedivosti; odobrenje leta i datum lansiranja nisu dio tog prijedloga.
Ni prijenos fotografija ne bi bio trenutačan. Signal iz okolice Proxime do Zemlje putovao bi više od četiri godine, a razmjena poruke i odgovora trajala bi više od osam. Sonde bi stoga morale samostalno obaviti opažanja i uskladiti rad bez upravljanja sa Zemlje u stvarnom vremenu.
Letjelica za ljude morala bi održavati život generacijama
Slanje broda s posadom tražilo bi mnogo više od većeg primjerka takve sonde. Ljudi trebaju zrak, vodu, hranu, zaštitu od zračenja i opremu koju je moguće popravljati. Svaki dodatni kilogram ujedno povećava zahtjeve pogona.
Zato se u konceptima poput generacijskog broda Chrysalis razmatra putovanje tijekom kojeg bi se rađale i umirale čitave generacije. Takav bi brod morao biti dugoročno održiva zajednica, s proizvodnjom hrane, recikliranjem i dovoljno znanja za održavanje sustava stoljećima nakon polaska.
Takav let otvara i pitanje prava onih koji bi se rodili na brodu. Ne bi sami odabrali putovanje, ali cijeli bi im život ovisio o raspoloživim resursima i pravilima zatvorene zajednice.
I za robotski prelet ostaje velik zadatak: letjelicu treba dovoljno ubrzati, sačuvati tijekom puta i osigurati da s udaljenosti veće od četiri svjetlosne godine može poslati upotrebljive podatke.
