Prije oko 7300 godina erupcija vulkana Kikai zatrpala je dijelove južnog Japana debelim slojevima pepela i teško pogodila tamošnje lovačko-sakupljačke zajednice. Novo istraživanje otkriva velike razlike u posljedicama katastrofe: na jugu i u središnjem dijelu otoka Kyushu broj stanovnika naglo je pao, dok je uz sjeverne obale nastavio rasti.
Dio tog rasta istraživači povezuju s mogućim dolaskom preživjelih iz opustošenih krajeva. Kamene naušnice, keramičke posude i promjene u naseljavanju upućuju na selidbe i nove veze među zajednicama kulture Jōmon. Oporavak je trajao dugo i odvijao se različito od kraja do kraja.
Enrico R. Crema i suradnici u radu objavljenom 14. listopada u časopisu Science Advances rekonstruirali su demografske promjene prije i nakon erupcije Kikai-Akahoya. Analiza pokazuje da sama udaljenost od vulkana nije dovoljna da se objasni sudbina pojedinih zajednica.
Pepeo je ostao stoljećima nakon erupcije
Erupcija Kikai-Akahoya ubraja se među najveće vulkanske katastrofe holocena, geološkog razdoblja u kojem živimo. Užarene struje vulkanskog materijala poharale su područja blizu kaldere, a pepeo je prekrio znatno širi prostor japanskog otočja.
Prema modelima taloženja koje su autori upotrijebili, na krajnjem jugu otoka Kyushu mjestimice se nakupio sloj debeo od jednog do dva metra. Debeli pokrov pepela može dugoročno onemogućiti rast biljaka. Zatrpano tlo ostaje bez kisika, a obnova tla i kopnenih ekosustava može trajati stoljećima.
Za ljude koji su se oslanjali na divlje biljke, lov i ribolov to je značilo gubitak izvora hrane i prekid veza s drugim skupinama. Preživjeti samu erupciju nije nužno značilo da se na istome mjestu moglo nastaviti živjeti.
Na jugu pad stanovništva, na sjeveru rast
Tim je za glavnu analizu odabrao 540 rezultata radiokarbonskog datiranja iz arheološke baze japanskog Nacionalnog muzeja povijesti. Raspodjela tih nalaza u prostoru i vremenu poslužila je kao neizravan pokazatelj promjena u broju stanovnika. Statistički modeli obuhvatili su približno 750 godina prije erupcije i isto toliko nakon nje.
Najveći pad zabilježen je na jugu i u središnjem dijelu otoka Kyushu. U nekim područjima stanovništvo se smanjivalo i prije katastrofe, a erupcija je taj proces dodatno ubrzala. Negativne posljedice vide se i u udaljenijim krajevima, uključujući dijelove otoka Shikoku i pacifičke obale Honshua.
Nasuprot tome, zajednice uz sjeverozapadnu obalu otoka Kyushu nastavile su rasti. Rast je ondje počeo prije erupcije, pa ga nije moguće u cijelosti pripisati doseljenicima. Ipak, model i arheološki nalazi podupiru mogućnost da su ga dodatno potaknuli ljudi koji su napuštali stradale krajeve.
Što otkrivaju naušnice i život uz more
Među tragovima mogućeg preseljenja su kamene naušnice s prorezom. Prije erupcije takav je nakit na otoku Kyushu poznat iz južnih područja. Neposredno nakon nje pojavljuje se i na sjevernim obalama, a broj nalaza raste.
To može upućivati na preseljenje ljudi, širenje razmjene ili oboje. Iz samog nakita ipak se ne može utvrditi kojim su se putovima ljudi sklanjali pred katastrofom. Autori upozoravaju i da je vremenski slijed nalaza na sjeveru teže utvrditi jer je ondje sloj pepela tanji i ponegdje poremećen kasnijim procesima.
Obalne zajednice imale su još jednu moguću prednost: pristup morskim izvorima hrane. Nalazi kamenih harpuna i dokazi lova na morske sisavce pokazuju da se takav način života razvijao već prije erupcije. Morski ekosustavi mogli su se oporaviti brže od teško zatrpane unutrašnjosti.
Promijenili su se i odnosi među skupinama. Arheolozi ih prepoznaju u rasprostranjenosti predmeta i novim keramičkim tradicijama, među kojima je Sobata. Prema tumačenju autora, preživljavanje je ovisilo i o mogućnosti da se ljudi uključe u nove mreže razmjene i međusobne pomoći.
Procjene broja stanovnika ovise i o očuvanosti te istraženosti nalazišta. Debeli slojevi pepela mogu sakriti tragove naselja, pa manji broj nalaza ne mora odražavati samo manje ljudi. Još nije jasno jesu li jug kasnije ponovno naseljavali uglavnom ljudi sa sjevera ili se ondje povećavao broj potomaka malih skupina koje su preživjele katastrofu. Razlikovanje tih mogućnosti zahtijevat će preciznije datiranje i dodatna istraživanja naselja nastalih nakon erupcije.
