Današnji Grci dijele znatan dio genetskog podrijetla s Mikenjanima, stanovnicima grčkog kopna u brončano doba. No ta povezanost nije dokaz da je stanovništvo tisućama godina ostalo nepromijenjeno. Drevni DNK pokazuje i kontinuitet i tragove miješanja, a upravo je njihov odnos važan za razumijevanje povijesti Egejskog prostora.
Temelj često citirane usporedbe jest istraživanje objavljeno u Natureu 2017. godine. Iosif Lazaridis i suradnici usporedili su genetske podatke iz ostataka 19 drevnih ljudi s drugim drevnim i suvremenim uzorcima. Među proučenim pojedincima bili su Minojci s Krete i Mikenjani s grčkog kopna. Rad je omogućio izravniju provjeru pretpostavki koje su se prije uglavnom oslanjale na arheologiju i jezik.
Zajednički korijeni dviju civilizacija
Minojska i mikenska kultura razlikovale su se po organizaciji, umjetnosti i drugim obilježjima, ali analizirani ljudi iz tih skupina imali su velik dio zajedničkog genetskog podrijetla. Najmanje tri četvrtine njihova podrijetla istraživači su povezali s prvim neolitičkim poljoprivrednicima zapadne Anatolije i Egejskog prostora.
Obje su skupine imale i podrijetlo povezano s drevnim stanovništvom područja Kavkaza i Irana. Kod Mikenjana je, za razliku od analiziranih Minojaca, prepoznat dodatni doprinos povezan sa sjevernijim euroazijskim populacijama. Studija razmatra različite putove kojima je taj doprinos mogao dospjeti u Egejski prostor, bez konačnog određivanja jedne migracijske rute.
To znači da ni brončanodobno stanovništvo nije nastalo iz jedne izolirane skupine. Njegov je genetski sastav već tada odražavao dužu povijest doseljavanja i miješanja. Različite arheološke kulture pritom ne moraju imati potpuno različito biološko podrijetlo, kao što genetska sličnost ne čini dvije kulture istima.
Kontinuitet ne znači nepromijenjeno stanovništvo
U usporedbi s drevnim uzorcima današnji Grci bili su slični Mikenjanima, uz promjene u udjelima pojedinih sastavnica podrijetla. Takav rezultat upućuje na dugotrajan kontinuitet dijela genetskog podrijetla, ali ne isključuje kasnije migracije.
Genetsko podrijetlo pritom se procjenjuje statističkim usporedbama. Istraživači ne čitaju oznake civilizacija iz pojedinih gena, nego traže obrasce sličnosti među uzorcima. Kada model neku sastavnicu povezuje s određenom drevnom skupinom, to je opis odnosa u dostupnim podacima, a ne popis svih predaka svakog današnjeg pojedinca.
Zbog toga tvrdnje da današnji narod ima jedan precizan postotak “mikenskog DNK” mogu zavesti ako nisu vezane uz jasno određene uzorke i model. Ljudi nasljeđuju dijelove genoma od svojih predaka, ali kulturni identitet, jezik i državljanstvo ne mogu se izvesti iz takvog izračuna. Isto genetsko podrijetlo može se prenositi kroz zajednice koje tijekom stoljeća mijenjaju jezik ili način života.
Što mali broj uzoraka može pokazati
Drevni DNK omogućuje da se prošlost istražuje pomoću ljudi koji su doista živjeli u određenom razdoblju. Ipak, nekoliko sačuvanih uzoraka ne predstavlja sve stanovnike široke regije. Nalazi ovise o tome čiji su se ostaci očuvali, iz kojih su mjesta uzeti i s kojim se drugim podacima uspoređuju.
Arheološki predmeti daju drukčiju vrstu podataka. Primjerice, prstenovi od meteoritnog željeza iz minojskih i mikenskih grobova govore o materijalima i društvenom položaju, dok genetske analize ispituju biološko podrijetlo. Jedna vrsta dokaza ne zamjenjuje drugu.
Za preciznije praćenje promjena potrebni su uzorci iz različitih dijelova Grčke i iz razdoblja između brončanog doba i današnjice. Studija iz 2017. pokazala je vezu koju se može dalje istraživati, ali sama ne može opisati svaku promjenu stanovništva kroz sljedeća tri tisućljeća.
Licencija slike: CC BY-SA 4.0 · Izvorna datoteka.
