Rebra mamuta bila su sirovina za alat kojim su se ljudi služili prije otprilike 30.000 godina. Pokus sa slonovim kostima pokazao je koliko je njihova obrada zahtjevna: način cijepanja, izbor pomagala i stanje same kosti određuju hoće li od nje nastati koristan predmet ili hrpa krhotina.
Arheolozi su rezultate usporedili s mamutovim rebrima iz špilja Hohle Fels i Geißenklösterle na jugozapadu Njemačke. Neki tragovi nastali tijekom pokusa odgovaraju oštećenjima na prapovijesnim nalazima. Ta usporedba pomaže prepoznati i otpatke od izrade alata, koji među životinjskim ostacima lako ostaju nezapaženi.
Studiju koju potpisuju Susanne C. Münzel i suradnici objavio je 29. listopada Journal of Paleolithic Archaeology. Sam eksperiment proveden je još 2014. u Muzeju prapovijesti i umjetnosti ledenog doba u Blaubeurenu, u sklopu radionice za studente Sveučilišta u Tübingenu.
Slonova rebra kao zamjena za mamutova
Za pokus nisu korišteni fosilni ostaci mamuta, nego rebra azijske slonice Molly iz zoološkog vrta Wilhelma u Stuttgartu. Nakon što je zbog bolesti eutanazirana 2011., njezino je tijelo predano sveučilištu za znanstvena istraživanja. Slonova rebra omogućila su istraživačima da na srodnoj životinji ispitaju postupke obrade i zatim tragove usporede s arheološkim predmetima.
Proučeni nalazi pripadaju gravetijenu, paleolitičkoj kulturi zastupljenoj u dolini rijeke Ach prije približno 34.000 do 29.000 godina. Ondje su se od rebara velikih životinja izrađivali šiljci i glačala, alati s obrađenom površinom za zaglađivanje materijala. Mamutove kljove i rebra pritom nisu bili međusobno zamjenjive sirovine: svaki je materijal tražio drukčiji pristup.
Studenti su u parovima iskušavali i bilježili različite postupke, bez strogo zadanog protokola, kako bi ustanovili koji su načini obrade izvedivi.
Rog je pomagao ondje gdje je kamen zapinjao
Postupak su podijelili u tri koraka: izdvojiti dio rebra, rascijepiti ga po duljini i oblikovati alat. Na raspolaganju su imali kremene odbojke, kamene udarače, klinove od kamena, kosti i roga te druga pomagala. Prvi pokušaji pokazali su da se kost ne može obrađivati kao kremen. Udarci usmjereni u kraj komada izazivali su pukotine koje su se širile u neželjenim smjerovima.
Uspješnije je bilo postupno razdvajanje duž rebra. Vrh roga umetnut uz rub mogao se pomicati korak po korak, dok su klinovi držali razdvojene polovice. Upravo je takvo cijepanje rogom bilo najuspješnije i ostavljalo tragove najsličnije onima na dijelu arheoloških nalaza.
Smjer cijepanja utjecao je i na budući oblik predmeta. Građa rebra nudi različite mogućnosti za dobivanje šire površine glačala ili užeg komada za šiljak.
Nisu se, međutim, svi eksperimentalni postupci podudarali s nalazima. Sudionici su iskušavali urezivanje žljebova i brušenje rubova, ali takvi tragovi nisu uočeni na odgovarajućim gravetijenskim primjercima. Pokus zato pokazuje izvedive postupke, a ne jedan dokazani recept kojim su se služili svi prapovijesni majstori.
Stara kost nije se ponašala kao svježa
Najveće ograničenje bilo je stanje slonovih rebara. Prije radionice tri su godine bila zakopana kako bi se uklonilo meko tkivo. Postala su suha i krhka, a u spužvastoj unutrašnjosti ostala je ljepljiva, osušena masnoća. Sudionicima je zbog toga bilo teško kontrolirati lom.
Tragovi na prapovijesnim kostima upućuju na obradu znatno svježijeg materijala. Većina proučenih rebara bila je i manja od Mollynih, što autori povezuju s manjim ili mlađim životinjama. Svježija, elastičnija rebra zato su mogla biti pogodnija za postupke koji su u radionici stvarali poteškoće.
Iz toga se ne može zaključiti jesu li ljudi mamute lovili ili su do svježih kostiju dolazili na drugi način. Usporedba lomova i ureza arheolozima pomaže da među odbačenim životinjskim kostima prepoznaju otpatke nastale tijekom izrade alata.
