Na nalazištu Göbekli Tepe u jugoistočnoj Turskoj arheolozi su istražili dva groba iz razdoblja ranog neolitika. U njima su pronađeni ostaci najmanje četiriju osoba, pokopanih na različite načine. Nalazi pružaju rijedak uvid u pogrebne običaje zajednica koje su živjele prije otprilike 10.000 godina.
Göbekli Tepe poznat je po monumentalnim kamenim građevinama i reljefima, no ljudske kosti uglavnom su otkrivene razlomljene i pomiješane s naslagama unutar građevina. Dva groba s jasnim arheološkim kontekstom zato su važna za razumijevanje načina pokapanja. Istraživanje je objavljeno u časopisu PLOS One.
U zajedničkom grobu pokopane su najmanje tri osobe
Zajednički grob otkriven je 2017. tijekom radova na odvodnji uz zaštitnu konstrukciju nalazišta. Nalazio se ispod poda pravokutne građevine. Kosti nisu bile u anatomskom položaju: lubanje su bile odvojene od većeg dijela kostiju, a dijelovi kostura raspoređeni u različitim dijelovima grobne jame.
Analiza je pokazala da su ondje pokopani žena stara najmanje 35 godina, muškarac u dobi od 20 do 30 godina te djevojčica od 11 do 14 godina. Autori ne isključuju mogućnost da ostaci pripadaju i četvrtoj osobi. Na kostima nisu pronašli tragove rezanja ni izlaganja vatri, kao ni tragove okera. Ti nalazi ne otkrivaju sve pojedinosti obreda, ali upućuju na različite postupke s tijelima nakon smrti.
Drugi grob prvi je put zabilježen 2012., a arheolozi su ga u cijelosti istražili deset godina poslije. U njemu su pronašli ostatke žene u dobi od približno 20 do 30 godina. Tijelo je bilo položeno na lijevi bok, sa savijenim nogama, a velik dio kostura sačuvao je svoj prvotni položaj.
Odakle potječu razasute kosti?
Osim ta dva groba, na nalazištu je pronađeno 928 ulomaka ljudskih kostiju koji se uglavnom ne mogu povezati s određenim osobama ili ukopima. Njihovo podrijetlo dugo je bilo teško razjasniti. Jedno je objašnjenje da su se kosti namjerno izdvajale i premještale kao dio pogrebnih običaja. Drugo je da su prvotni grobovi bili poremećeni prirodnim procesima.
Autori novog istraživanja smatraju da je dio ostataka mogao završiti u nižim dijelovima nalazišta kada se tlo s uzvišenja urušavalo i prekrivalo građevine. Takve naslage mogle su sa sobom odnijeti kosti iz izvornih grobova. To je moguće objašnjenje, ali ne isključuje druge pogrebne prakse; istraživači naglašavaju da se one na neolitičkim nalazištima Anatolije nisu svodile na jedan običaj.
Dva istražena groba zato ne rješavaju pitanje svih razasutih kostiju. Pokazuju, međutim, da su na Göbekli Tepeu postojali različiti načini pokapanja te da se nalazište ne može tumačiti samo kao obredno središte. Nova iskapanja i precizno bilježenje položaja svakog nalaza pomoći će utvrditi kako su se pogrebni običaji mijenjali kroz vrijeme.
