Znanstvenici su iz štavljene kozje kože stare oko 7000 godina izdvojili drevnu DNK, rijetko očuvanu u tako starom obrađenom predmetu iz toplog mediteranskog područja. Fragment iz špilje Cueva de los Murciélagos na jugu Španjolske omogućio im je da identificiraju domaću kozu iz ranog neolitika i usporede je s današnjim europskim stadima.
Analiza objavljena 4. studenoga 2026. u časopisu PLOS One potvrdila je da koža pripada ženki domaće koze. Time je razriješeno i pitanje jesu li je neolitički stanovnici tog područja dobili od životinje iz uzgoja ili od divljeg iberijskog kozoroga.
Opstanak njezina genetskog materijala omogućila je suha mikroklima špilje kod Albuñola, samo sedam kilometara od Sredozemnog mora. Drevna DNK iz mekih tkiva rijetko se očuva u toplijim krajevima, pa se takvi podaci najčešće dobivaju iz ostataka sačuvanih u hladnim ili izrazito suhim uvjetima.
Kako je špilja sačuvala kožu i njezinu DNK?
Cueva de los Murciélagos odavno je poznata po iznimno očuvanim organskim ostacima. Kada su rudari 1857. u njoj počeli tražiti galenit, naišli su na ljudske ostatke, košare, odjeću i drvene predmete. Dio pokojnika bio je prirodno mumificiran. Suhoća je usporila propadanje materijala koji u većini nalazišta nestaju, ostavljajući arheolozima uglavnom kamen, keramiku i kosti.
Novija istraživanja u sklopu projekta MUTERMUR obuhvatila su i materijal koji su rudari premjestili. U dubokom dijelu špilje pronađena su dva ulomka kože, najvjerojatnije dijelovi istog predmeta. Veći je dug oko 35 centimetara, a manji oko 23 centimetra. Slična debljina, tekstura i raspored dlačnih folikula upućuju na zajedničko podrijetlo.
Radiougljično datiranje uzorka odredilo je starost kože između približno 7250 i 7000 godina. Koža tako pripada ranom neolitiku, razdoblju prvih zemljoradničkih i stočarskih zajednica u tom dijelu Pirenejskog poluotoka.
Pregled pod mikroskopom otkrio je glatku, obrađenu unutarnju stranu i četiri namjerno načinjene rupice čiji se rubovi razlikuju od oštećenja nastalih djelovanjem kukaca. Ti tragovi potvrđuju namjernu obradu kože. Mogla je služiti kao odjeća ili pokrov. Zbog poremećenih špiljskih naslaga nije je moguće povezati s određenim pokojnikom, no nalazi ljudskih ostataka i drugih predmeta slične starosti podupiru tumačenje da je bila dio pogrebnog priloga.
Srodnost koja seže do današnjih stada
DNK je tijekom tisućljeća pretrpjela velika oštećenja i raspala se na vrlo kratke dijelove. Tim koji je predvodila Jolijn A. M. Erven uspio je prikupiti dovoljno genetskih podataka za usporedbu s današnjim populacijama koza.
Analiza je drevnu životinju svrstala među europske domaće koze. Među uspoređenim španjolskim pasminama najizraženiju srodnost pokazala je s pasminom bermeya iz Asturije, dok su visoku srodnost pokazale i pojedine švicarske i francuske pasmine. Nalaz upućuje na genetski kontinuitet između neolitičkih stada i dijela današnjih europskih koza.
Bermeya pritom nije pasmina koja je ostala nepromijenjena sedam tisućljeća. Drevna koza pripadala je populaciji povezanoj s onima iz kojih su se poslije razvila današnja stada. Za preciznije praćenje tih veza trebat će više podataka: istraživanje se temelji na jednoj drevnoj životinji, a među modernim španjolskim pasminama bile su zastupljene samo četiri.
Koža ujedno pruža izravan dokaz o uporabi domaćih životinja za izradu predmeta. U istoj su špilji sačuvani i drugi proizvodi od životinjskih sirovina, uključujući tetive za lukove. Za izradu koštanih alata često su birane kosti domaćih koza. Uzgojene životinje opskrbljivale su zajednice sirovinama za odjeću i opremu, uz svoju ulogu u prehrani.
Genetski podaci iz osjetljivih predmeta
Očuvane kože poput cipele iz armenske špilje Areni-1 rijetko prežive do današnjih istraživača. Uzorak iz Albuñola pokazuje da se u nekima od njih mogu zadržati i podaci o životinjama koje su ljudi uzgajali, dugo nakon što je predmet izgubio prvotnu namjenu.
Autori predlažu i ispitivanje postupaka koji bi genetski materijal prikupljali s površine predmeta, uz manje oštećenja. Takvi bi pristupi omogućili da se iz rijetkih organskih nalaza u toplijim krajevima dobije više podataka o prvim domaćim stadima i načinu na koji su ih ljudi koristili.
