Biljke i sluzavci nemaju mozak ni živčani sustav, ali u pokusima pokazuju sposobnost prilagodbe, pamćenja ranijih podražaja i rješavanja jednostavnih navigacijskih zadataka. Zbog toga se posljednjih godina sve češće postavlja pitanje može li se takvo ponašanje opisati kao učenje i znači li ono da ti organizmi imaju svijest.
Najoprezniji odgovor zasad glasi: znamo da biljke i sluzavci obrađuju informacije na složene načine, ali nemamo dokaz da pritom imaju subjektivni doživljaj svijeta. Razlika između tih dviju tvrdnji ključna je za razumijevanje istraživanja koja se često predstavljaju kao dokaz svijesti bez mozga.
Raspravu je ponovno potaknuo esej Natalie Lawrence objavljen na portalu Institute of Art and Ideas. Tekst opisuje rezultate i ideje iz područja biljne kognicije, ali nije novo eksperimentalno istraživanje koje bi dokazalo postojanje svijesti u biljkama ili sluzavcima.
Ponašanje nije isto što i svijest
U svakodnevnom govoru učenje povezujemo s time da se organizam, na temelju iskustva, počne ponašati drukčije. U znanosti se pritom nastoji odvojiti mjerljiva promjena ponašanja od pitanja postoji li unutarnji, subjektivni doživljaj. Pregledni rad u časopisu WIREs Cognitive Science opisuje brojne sposobnosti biljaka, ali zaključuje da rasprava o biljnoj svijesti ostaje otvorena.
Kritički pregled objavljen u časopisu Biology & Philosophy upozorava da složene reakcije, kemijska signalizacija i prilagodba okolišu sami po sebi nisu dokaz osjetilnosti ili svijesti. Za takav bi zaključak trebali postojati testovi koji bi razlikovali običnu fiziološku reakciju od subjektivnog iskustva.
Biljke obrađuju informacije bez živčanog sustava
Biljke neprestano razmjenjuju informacije unutar vlastitog organizma i s okolišem. Električni i kemijski signali mogu putovati iz jednog dijela biljke u drugi, a hormoni i hlapljive tvari upozoravaju susjedne dijelove na sušu, oštećenje ili napad biljojeda. Nakon nekih podražaja biljka može promijeniti rast, otvoriti ili zatvoriti puči te drukčije reagirati na sljedeći sličan događaj.
Takva se pojava ponekad opisuje kao „pamćenje”, ali taj izraz ne znači nužno isto što i ljudsko sjećanje. U mnogim je slučajevima riječ o biokemijskim promjenama koje određeno vrijeme mijenjaju osjetljivost biljke. To je stvaran i mjerljiv proces, no iz njega se ne može izravno zaključiti da biljka nešto doživljava.
Sluzavac pamti trag vlastitog kretanja
Još neobičniji primjer daje vrsta Physarum polycephalum, jednostanični organizam poznat kao sluzavac. On nema mozak ni živčane stanice, ali se širi mrežom cjevčica i učinkovito pronalazi put prema hrani.
U radu objavljenom u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences istraživači su pokazali da sluzavac ostavlja sluzavi trag izvan vlastitog tijela i da ga poslije može izbjegavati. U pokusu s labirintom organizam je često birao područje bez prethodno ostavljenog traga, a mreža se tijekom kretanja prilagođavala preprekama.
To se može opisati kao oblik prostorne memorije koja se pohranjuje izvan stanice, u samom tragu i promjenama mreže. Takav mehanizam pokazuje da za prilagodljivo ponašanje nije nužan mozak, ali ne govori postoji li kod sluzavca osjećaj prostora ili svjesna namjera.
Reakcija na anestetik nije dokaz osjećaja
U raspravama o biljnoj svijesti često se spominju pokusi s anesteticima. U istraživanju na biljci Arabidopsis thaliana dietil-eter izazvao je prolazne promjene u koncentraciji kalcija u stanicama te aktivaciju proteina povezanih sa stresom. Biljka je, dakle, fiziološki reagirala na kemijski spoj.
To je zanimljiv nalaz za proučavanje stanične signalizacije, ali ne znači da je biljka bila svjesna anestezije ili da je doživjela bol. Anestetici mogu djelovati na različite stanične procese i u organizmima bez mozga, pa sama reakcija ne može riješiti pitanje subjektivnog iskustva.
Što zasad možemo reći?
Istraživanja biljaka i sluzavaca mijenjaju našu sliku o tome kako organizmi mogu prikupljati i obrađivati informacije. Ona pokazuju da prilagodba, učenje u ograničenom smislu i učinkovito rješavanje problema mogu nastati bez središnjeg živčanog sustava.
Problem nastaje pri tumačenju tih nalaza. Znanstvenici zasad mogu pouzdano mjeriti promjene ponašanja, električne signale, kemijske reakcije i uspješnost kretanja kroz okoliš. Ne mogu iz tih mjerenja izravno očitati postoji li unutarnji doživljaj. Zato pitanje imaju li biljke i sluzavci svijest ostaje otvoreno, ali tvrdnja da je ona već dokazana bila bi preuranjena.
U ranijem tekstu pisali smo o tragovima inteligentnog ponašanja kod gljive Phanerochaete velutina. I tamo je važno razlikovati složenu prilagodbu od ljudskih pojmova mišljenja i svijesti.
