Paleontolozi su opisali novu vrstu izumrlog kita iz Perua čija je lubanja toliko iskrivljena da su joj dali ime po peruanskom izrazu za nešto bizarno i pretjerano. Scaphokogia huachafo živjela je prije 6,3 do 5,6 milijuna godina, bila je duga oko 2,7 metra, a oba koštana otvora nosnica pomaknuta su joj na lijevu stranu lubanje. U radu objavljenom 9. studenoga u časopisu Communications Biology autori zaključuju da rod kojemu pripada ima najizraženiju asimetriju lica zabilježenu među kitovima, a možda i među svim sisavcima.
Međunarodni tim predvodi Aldo Benites-Palomino, koji je fosil proučavao tijekom doktorata na Sveučilištu u Zürichu, a danas je docent na Sveučilištu Friedrich-Alexander u Erlangenu i Nürnbergu.
Kitovi su ionako nakrivljeni
Većina kralježnjaka ima gotovo jednaku lijevu i desnu stranu tijela. Kitovi zubani, skupina kojoj pripadaju dupini i ulješure, iznimka su. Lubanje su im asimetrične jer u čelu nose masne organe kojima proizvode zvukove za eholokaciju, odnosno za snalaženje i lov pomoću odjeka. Posebno je izražena ta asimetrija kod ulješura i njihovih manjih srodnika, patuljastih ulješura iz roda Kogia, koje žive i danas.
Scaphokogia huachafo pripada istoj porodici kao patuljaste ulješure, ali je otišla mnogo dalje. „Asimetrija lubanje kod kitova zubana izravno je povezana s razvojem masnih struktura u čelu koje sudjeluju u proizvodnji zvuka. No kod vrste Scaphokogia huachafo ta je asimetrija otišla daleko izvan područja oko nosnice. Oba koštana otvora nosnica pomaknuta su potpuno na lijevu stranu lubanje, a kosti lica jako se razlikuju po veličini i položaju. Lubanja izgleda potpuno iskrivljeno”, rekao je Benites-Palomino u priopćenju Sveučilišta u Zürichu.
Nije deformacija, nego građa
Kad je lubanja ovako neobična, prva je sumnja da ju je tijekom milijuna godina zgnječio i iskrivio teret naslaga. Autori to isključuju. Šavovi između kostiju potpuno su srasli, što znači da je životinja bila odrasla, a ostatak lubanje nema lomova, bolesnih promjena ni deformacija. „Ovo je bila stvarna biologija, a ne posljedica lošeg očuvanja”, rekao je Benites-Palomino.
Lubanja je pronađena sredinom 1990-ih na nalazištu Aguada de Lomas u formaciji Pisco na jugu Perua. Te pustinjske stijene poznate su po iznimno dobro očuvanim morskim fosilima. Benites-Palomino prvi ju je put vidio 2015., dok je u Prirodoslovnom muzeju u Limi radio na završnom radu preddiplomskog studija.
Asimetriju su istraživači izmjerili geometrijskom morfometrijom: na lubanjama 31 vrste kitova zubana, izumrlih i današnjih, označili su 37 istih točaka i usporedili njihov raspored. Među patuljastim ulješurama nova je vrsta zauzela najekstremniji položaj, a izdvojila se i kada su uzeli u obzir srodstvo među vrstama. Rezultat ipak ima nijansu. U zasebnoj analizi koja je uspoređivala samo lijevu i desnu međučeljusnu kost još je izraženija bila srodna vrsta Scaphokogia totajpe. Zato autori najjaču tvrdnju vežu uz cijeli rod: Scaphokogia je najasimetričniji rod kitova u njihovu skupu podataka.
Njuška okrenuta prema dnu
Asimetrija nije jedina neobičnost. Njuška ove vrste debela je i cjevasta, građena od iznimno guste kosti i ojačana okoštalom hrskavicom. Takva teška kost djelovala je kao prirodni balast i pomicala težište životinje prema naprijed i prema dolje. U odnosu na ostatak lubanje njuška je bila savijena prema dolje za 31 stupanj, više nego kod dviju ranije poznatih vrsta istog roda.
Kod jednog primjerka iz istog roda sačuvan je i prvi vratni kralježak. Iz njega su istraživači rekonstruirali koliko se glava mogla pomicati: i kada je glava bila podignuta koliko je vrat dopuštao, njuška je ostajala 22 stupnja ispod osi tijela, a pri najvećem spuštanju čak 55 stupnjeva. Glava je, drugim riječima, stalno bila okrenuta prema dolje.
„Cijeli sklop lubanje i vrata prilagođen je tome da njuška bude usmjerena izravno prema dnu”, rekao je suautor Gabriel Aguirre-Fernández sa Sveučilišta u Zürichu. Današnje ulješure love lignje u dubokom moru, a Scaphokogia huachafo se, prema autorima, hranila pri dnu plitkih obalnih mora.
Sonar umjesto brkova
Morski sisavci koji danas traže hranu na dnu, poput morža, obično se oslanjaju na osjetljive brkove ili na vid. Scaphokogia takve prilagodbe nema. Autori zato predlažu da je plijen u mekom talogu pronalazila eholokacijom, pomoću istog asimetričnog sustava za proizvodnju zvuka. To je tumačenje utemeljeno na građi kostiju, jer meka tkiva i organi za proizvodnju zvuka nisu sačuvani.
Na crtežu lubanje u radu označeni su i tragovi ugriza morskog psa. Veliki morski psi bili su dio tadašnjih mora; o najvećem poznatom među njima, megalodonu, pisali smo u tekstu o tome kako je zapravo izgledao. U istim miocenskim morima uz Peru živio je i Odobenocetops, dupin s licem nalik morževu, koji je također bio prilagođen hranjenju pri dnu. Prema autorima, uz obalu je tada bilo mnogo beskralježnjaka na dnu, a uvjeti su bili razmjerno stabilni sve do pliocena, kada su se oceani preoblikovali prema današnjem stanju i ta je niša nestala.
Vrijednost nalaza je u tome što fosil pokazuje oblik glave i način života kakvima danas nema izravne usporedbe. Današnje ulješure poznate su po zvukovima kojima se sporazumijevaju, o čemu smo pisali u tekstu o istraživanju jezika ulješura. Scaphokogia huachafo pokazuje da su njihovi srodnici isti sustav za proizvodnju zvuka razvili i u smjeru koji danas ne postoji.
