U stijenama gorja Flinders u Južnoj Australiji geolozi su pronašli tragove golemih podmorskih kanjona dubokih do 280 metara i širokih više od šest kilometara. Nastali su u kasnom ediakariju, prije više od pola milijarde godina, kada je razina mora pala, a zatim ih je more ponovno preplavilo i ispunilo talogom. Prema radu objavljenom u časopisu Earth and Planetary Science Letters, upravo je to plavljenje stvorilo uvjete u kojima su se sačuvali jedni od najbogatijih fosila ranog složenog života na Zemlji.
Ediakarij je geološko razdoblje od prije približno 635 do 538,8 milijuna godina, neposredno prije kambrija. Iz njega potječu otisci mekanih organizama bez ljuštura i kostiju, poznatih kao ediakarska biota, koji su živjeli prije nagle raznolikosti životinja u kambriju. Dio njih smatra se najstarijim poznatim životinjama.
Kanjoni ispod sloja s fosilima
Tim koji je vodio geolog Karol Faehnrich sa Sveučilišta Adelaide, uz suradnike iz Južnoaustralskog muzeja, Kalifornijskog sveučilišta u Riversideu i koledža Pomona, kartirao je stijene diljem gorja, uključujući Nacionalni park Nilpena Ediacara.
Istraživači su se usredotočili na donju granicu sloja koji geolozi zovu član Ediacara, dio kvarcita Rawnsley. U njemu se nalazi jedna od najraznolikijih poznatih zajednica ediakarskih organizama. Ispod tog sloja proteže se diskordancija, ploha erozije na kojoj nedostaje dio geološkog zapisa jer je starija stijena odnesena prije nego što se taložila nova. Tu plohu moguće je pratiti kroz cijelo gorje, a mjestimice se spušta u duboke doline usmjerene prema jugoistoku. Prema jugoistoku kanjoni su i sve širi i uglavnom dublji.
Kako su nastali, otkriva ono čime su ispunjeni. Na dnu leže breče, stijene od komada starijeg sloja koje je snažna struja otrgnula i ponovno istaložila. Iznad njih su naslage podmorskih tokova u kojima se mulj i pijesak pod vlastitom težinom spuštaju niz padinu, a između njih tanki slojevi finog mulja iz dubljeg mora. Prema vrhu slijed upućuje na sve pliće more i završava pijeskom koji su preradili valovi.
More se povuklo, a zatim vratilo
Autori predlažu da su kanjoni nastali uglavnom podmorskom erozijom nakon znatnog pada razine mora. Takvi kanjoni postoje i danas: urezuju se u kontinentski šelf, plitki podmorski rub kontinenta, i odvode sediment u dubinu. Dio dolina mogao je nastati i erozijom na kopnu, prije nego što ga je more ponovno preplavilo.
Usporedbom sa suvremenim podmorskim kanjonima tim je zaključio da je podmorska erozija uvjerljivije objašnjenje od urezivanja samo rijekama. Za rijeke bi bio potreban iznimno velik pad razine mora ili snažno izdizanje kopna.
„Pronašli smo dokaze da su golemi podmorski kanjoni presijecali kontinentski šelf, a zatim ih je more brzo preplavilo kada je njegova razina ponovno porasla. To plavljenje stvorilo je uvjete u kojima se mogao sačuvati jedan od najbogatijih ediakarskih fosilnih zapisa na svijetu”, rekao je Faehnrich u priopćenju Sveučilišta Adelaide.
Zašto je to važno za fosile
Ediakarska bića nisu imala tvrde dijelove. Najčešće su sačuvana kao nježni otisci u pješčenjaku, a takvi otisci nastaju samo kada je tijelo brzo prekriveno talogom u povoljnim uvjetima. Zato je okoliš u kojem se talog skupljao jednako važan kao i sama bića.
„Takvi fosili preživljavaju samo kada su uvjeti okoliša baš odgovarajući. Naš rad pokazuje da je porast razine mora imao važnu ulogu u otvaranju prozora iznimnog očuvanja”, rekao je suautor Diego García-Bellido sa Sveučilišta Adelaide.
Pojava i širenje ranih životinja u kasnom ediakariju već su se povezivali s promjenama razine mora na cijelom planetu, ali regionalni zapis tih promjena dosad je bio nejasan. Kanjoni iz gorja Flinders sada daju konkretan lokalni zapis jednog pada i ponovnog porasta mora.
Što još nije dokazano
Ključni oprez tiče se razmjera. Autori u sažetku rada pišu da su kanjoni nastali možda u vrijeme globalno niske razine mora. To je mogućnost, a ne dokaz da se more toga trenutka povuklo po cijeloj Zemlji. García-Bellido u priopćenju naglašava da dokazi upućuju na kombinaciju promjena razine mora i lokalnih geoloških procesa. Da bi se lokalni zapis pouzdano povezao s globalnim, potrebne su usporedbe s ediakarskim stijenama na drugim kontinentima.
Gorje Flinders poznato je i po starijim, do kilometar dubokim kanjonima formacije Wonoka, o čijem se postanku geolozi također spore. Rad objavljen 2024. u časopisu Terra Nova zagovarao je da su ih urezale rijeke nakon pada razine mora u privremeno izoliranom zaljevu. Novi rad bavi se mlađim i plićim kanjonima, ali pokazuje koliko se to područje u ediakariju mijenjalo.
Stijene gorja Flinders i dalje su među najvažnijima za razumijevanje ranog života. Australija je početkom 2026. predala UNESCO-u kandidaturu za upis područja na Popis svjetske baštine, a prema Vladi Južne Australije odluka bi mogla pasti već 2027.
O tome koliko geološki zapis može biti nepotpun pisali smo nedavno u tekstu o praznini od više od milijardu godina u stijenama. Prije ediakarija Zemlja je prošla kroz duga ledena razdoblja, a jedan mogući uzrok opisali smo u članku o superkontinentu Rodiniji. O mogućem izumiranju u ediakariju pisali smo u tekstu o dokazima još jednog velikog izumiranja.
