U fosilu male sove iz Njemačke, stare oko 47 milijuna godina, ostao je sačuvan posljednji obrok: žohar čija krila još imaju zelenkasto-plavi metalni sjaj. Taj sitni kukac, zajedno s građom ptičjih krila i perja, upućuje na to da je sova živjela danju, a ne pretežno noću poput većine današnjih sova.
Novu vrstu, nazvanu Masillastrix blattophaga, paleontolozi su opisali u časopisu Current Biology. Pronađena je tijekom iskopavanja 2025. na nalazištu Messel kod Darmstadta, gdje su sedimenti nekadašnjeg jezera sačuvali iznimno detaljne tragove života iz eocena.
Fosil je važan za pitanje kada su sove postale noćni grabežljivci. Takav način života traži niz prilagodbi, od pronalaženja plijena pri slabom svjetlu do gotovo nečujnog leta. Novootkrivena sova neke od tih prilagodbi još nije imala.
Žohar je ostao među kostima i perjem
Ptica je bila duga oko 12 centimetara. Nedostaje joj veći dio lubanje i završni dio lijevog krila, ali ostatak kostura, uz sačuvane dijelove perja, omogućio je podrobniju analizu od one koju obično dopuštaju pojedinačne fosilne kosti.
Površina kostiju pokazuje da je riječ o mladoj ptici, već gotovo odrasle veličine. Autori smatraju da je najvjerojatnije već napustila gnijezdo, ali su je odrasle ptice još hranile. Posljednji obrok stoga ne govori nužno o njezinu vlastitom lovu, nego o prehrani i načinu života te vrste.
U području želuca pronađeni su ostaci prednjih krila kukca. Razgranate uzdužne žile i brojne poprečne žile omogućile su prepoznavanje žohara. Nekoliko metara dalje, u istim slojevima nalazišta, pronađen je sličan, znatno bolje očuvan primjerak. Usporedba je dodatno potvrdila identifikaciju ostataka iz ptičjeg želuca.
Prema autorima, to je prvi fosil ptice u kojem su kao posljednji obrok pronađeni prepoznatljivi ostaci kukca. U rijetkim fosilnim pticama sa sačuvanim želučanim sadržajem mnogo se češće nalaze sjemenke.
Tri traga upućuju na život pri dnevnom svjetlu
Metalni sjaj žoharovih krila prvi je trag. Takvo se obojenje kod današnjih žohara uglavnom povezuje s aktivnošću danju. Promjena odsjaja pri kretanju na suncu može otežati uočavanje kukca, iako učinak ovisi o okolini i iskustvu grabežljivca.
Sjaj sam po sebi ne određuje točan trenutak u kojem je kukac pojeden. Važno je što se njegov signal podudara s drugim obilježjima sove. Na krajnjim letnim perima nema resastog ruba kakav kod mnogih današnjih sova smanjuje buku u letu. Na krilnim i repnim perima ne vide se ni uobičajene poprečne pruge.
Treći trag je nadlaktična kost. Kod nove vrste ona je razmjerno kratka i snažna. Današnje sove uglavnom imaju izduženiju nadlaktičnu kost i duga, široka krila koja omogućuju spor, tih let. Građa fosila upućuje na slabiju prilagođenost takvom kretanju kroz noć.
Gerald Mayr i kolege iz instituta Senckenberg te ostalih ustanova smatraju da je dnevni način života vjerojatno bio rasprostranjen među ranim sovama. Nova vrsta dodaje izravan dokaz o prehrani prethodnim zaključcima izvedenima iz građe kostura.
Kada su sove počele loviti noću?
Usporedba s kasnijim fosilima sužava razdoblje u kojem su se pojavile izraženije prilagodbe noćnom životu. Najstarija poznata sova s izduženom nadlaktičnom kosti sličnih proporcija kao kod današnjih vrsta živjela je na području Francuske prije oko 35 milijuna godina. Autori predlažu da se prijelaz odvijao između srednjeg i kasnog eocena.
To otežava neka ranija objašnjenja prema kojima su sove prešle na noćni lov ponajprije zbog konkurencije dnevnih grabljivica ili širenja određenih skupina glodavaca. Njihovo veliko evolucijsko širenje, prema podacima razmotrenima u radu, uslijedilo je poslije, prije približno 20 do 25 milijuna godina.
Zašto je noć postala povoljna za sove ostaje otvoreno. Istraživači navode da su se tijekom eocena širile i druge skupine malih sisavaca, no tek treba pokazati jesu li one pružile nove prilike za prehranu. Fosil iz Messela pomaže odrediti u kojem razdoblju treba tražiti taj odgovor.
