Pero sačuvano u jantaru starom oko 99 milijuna godina već je imalo velik, pravilno razgranat oblik, ali ne i građu koja današnjim letnim perima daje čvrstoću. Znanstvenici su u njemu prepoznali spoj razvijenih i jednostavnijih obilježja, što upućuje na to da su se različiti dijelovi pera prilagođavali letu u odvojenim evolucijskim koracima.
Uzorak iz današnjeg Mjanmara najdulje je poznato pero sačuvano u jantaru. Očuvani dio mjeri oko 10,5 centimetara. Yanyun Zhang i suradnici opisali su ga u radu objavljenom online 31. listopada u časopisu Gondwana Research.
Oblik je bio razvijen, ali spojevi nisu
S obiju strana središnje osi nalazili su se gusto raspoređeni ogranci koji su tvorili približno simetričan prapor, odnosno plosnati dio pera. Nedostajale su, međutim, sitne kukice kojima se ogranci letnih pera današnjih ptica međusobno povezuju. Takvi spojevi održavaju prapor cjelovitim dok je izložen strujanju zraka.
I središnja os imala je jednostavniju građu. Bila je razmjerno tanka, s donje strane otvorena i bez potpuno razvijene unutarnje strukture svojstvene današnjim letnim perima. Vanjska sličnost stoga nije značila i jednaku mehaničku otpornost.
Računalne simulacije, opisane i u izvještaju o istraživanju, pokazale su koliko ta razlika može biti važna. Pri strujanju zraka brzinom od šest metara u sekundi model s donje strane otvorene osi pokazao je približno deset puta veći pomak od modela s punom cilindričnom osi. Oba su modela imala jednake vanjske dimenzije i svojstva materijala; razlikovala se samo građa osi.
Što jedno pero može reći o letu?
Nalaz podupire tumačenje da su izduživanje pera i razvoj razgranatog prapora prethodili nekim prilagodbama za učinkovit let. Kukice i čvršća unutarnja građa nisu se morale pojaviti istodobno s velikim perima.
Pritom se iz jednoga pera ne može zaključiti kako se kretala životinja kojoj je pripadalo. Za rekonstrukciju leta važni su i kostur, mišići te raspored pera na tijelu. To pokazuje i nedavna analiza drevne ptice Longipteryx, kod koje oblik krila nije dao jednoznačan odgovor o načinu letenja.
Jantar u ovom slučaju čuva trodimenzionalnu građu kakva se u spljoštenim fosilnim otiscima često izgubi. Takvi detalji omogućuju da se izgled drevnog pera usporedi s njegovim ponašanjem u modelu, umjesto da se sposobnost za let procjenjuje samo prema veličini i obrisu.
