U komadiću jantara iz Mijanmara, širokom samo 18 milimetara, sačuvan je rep guštera koji se odvojio od tijela prije oko 99 milijuna godina. Na njegovu završetku ostao je neobičan prsten tkiva. Upravo je taj detalj istraživačima omogućio da zaključe kako rep nije jednostavno otrgnut, nego ga je životinja sama odbacila.
Takav obrambeni mehanizam, poznat kao autotomija, imaju mnogi današnji gušteri. Mogu izgubiti dio repa i ostaviti ga grabežljivcu, dok sami bježe. No u fosilu obično nije lako razlikovati kontrolirano odbacivanje od ozljede ili raspadanja tijela nakon smrti.
Tim Doleva Fabrikanta sa Sveučilišta u Tel Avivu u radu objavljenom u časopisu Palaeontologia Electronica opisuje očuvani raspored tkiva koji podupire upravo autotomiju. Nalaz bilježi posljedicu stvarnog odvajanja repa, a ne samo anatomsku građu iz koje bi se moglo pretpostaviti da je životinja to bila sposobna učiniti.
Mutni jantar skrivao je ključni trag
Fosil potječe iz doline Hukawng u sjevernom Mijanmaru. Tamošnja nalazišta jantara stara su približno 98,8 milijuna godina, uz procijenjenu nesigurnost od oko 600.000 godina. Smola iz nekadašnjih šuma sačuvala je brojne male organizme, ponekad i s pojedinostima mekih tkiva koje bi u drugim uvjetima nestale.
Ovaj je primjerak danas u zbirci Prirodoslovnog muzeja Steinhardt u Tel Avivu. Muzej ga je nabavio 2022., a rad je prihvaćen za objavu u rujnu ove godine. Novi znanstveni opis ne znači da je fosil tek sada iskopan.
Jantar je bio previše mutan za detaljan pregled običnim mikroskopom. Istraživači su ga snimili rendgenskom mikrotomografijom, metodom koja iz niza snimki iz različitih kutova sastavlja trodimenzionalni prikaz unutrašnjosti uzorka. Tako su mogli pregledati rep bez rezanja jantara.
Prsten tkiva nalik na cvijet
Na mjestu odvajanja vidljiva je pravilna, približno simetrična površina. Oko nje se tkivo rasporedilo u prsten, s dijelovima nalik laticama ili klinovima. Takva se struktura pojavljuje kada se mišići pri odbacivanju repa koordinirano stegnu.
Tim je fosil usporedio s odbačenim repovima današnjih guštera. Sličnost nije bila samo u obliku završetka, nego i u organizaciji očuvanog tkiva. Nisu pronašli obrasce kidanja, uvijanja ili gnječenja kakvi bi se očekivali kada bi rep bio nasilno otrgnut.
U starijim su se fosilima prepoznavali mogući tragovi obnovljenih repova ili oslabljena mjesta na kralješcima koja omogućuju odvajanje. To su dokazi sposobnosti za autotomiju, ali ne moraju pokazivati kako je određeni rep izgubljen. Ovdje je presudno očuvanje tkiva na samoj površini odvajanja.
Je li gušter bježao od grabežljivca?
Rep leži uz površinu nekadašnjeg sloja smole, a s donje je strane priljubljen uz nju. Prema tumačenju autora, u smolu je dospio dok je još bio svjež i savitljiv, prije nego što su ga prekrili novi slojevi.
Gušter se mogao zalijepiti za smolu pa odbaciti rep kako bi se oslobodio. Druga je mogućnost da ga je izgubio tijekom napada grabežljivca, nakon čega je rep završio u smoli. Oštećenje u njegovu srednjem dijelu moglo je nastati napadom ili naknadnim hranjenjem ostacima. To oštećenje nije ista površina na kojoj su istraživači prepoznali autotomiju.
Ni jedna od tih mogućnosti ne otkriva je li gušter preživio. Nije poznato ni kojoj je točno skupini pripadao: za pouzdanu identifikaciju nedostaju lubanja, zubi i drugi dijelovi kostura. Drugi nalazi guštera u mijanmarskom jantaru pokazuju koliko je ta drevna fauna bila raznolika, ali ne određuju identitet vlasnika ovog repa.
Autori nalaz opisuju kao prvi izravni fosilni dokaz kontroliranog odbacivanja repa kod kralježnjaka. Time se potvrđuje da je taj mehanizam djelovao prije oko 99 milijuna godina, ali ne i da je tada nastao. Za njegovu raniju povijest bit će potrebni drugi fosili s dovoljno dobro očuvanim tkivima.
