U crnim i žutim fosfatnim stijenama egipatske Zapadne pustinje paleontolozi su pronašli 14 fosiliziranih zuba koji pripadaju pet izumrlih vrsta morskih pasa. Nijedna od tih vrsta prije nije bila zabilježena na visoravni Abu-Tartur. Kada se novim nalazima pridodaju dvije vrste otkrivene u ranijem istraživanju, taj pustinjski lokalitet čuva tragove najmanje sedam vrsta morskih pasa iz kasne krede.
Zubi otkrivaju krajolik koji je teško povezati s današnjim Egiptom. Umjesto suhe visoravni, ondje se prostiralo toplo more s plitkim obalnim područjima, otvorenim šelfom i dubljim vodama. Različiti oblici zuba pokazuju da su morski psi zauzimali više ekoloških niša i vjerojatno lovili različit plijen u iznimno produktivnom morskom ekosustavu.
Nalaze je opisao tim koji predvodi Tarek Yassin sa Sveučilišta u Kairu. Rad objavljen u časopisu Cretaceous Research nosi upečatljiv izraz “egipatsko groblje morskih pasa”, ali autori ne tvrde da su životinje uginule odjednom. Riječ je o sloju u kojem su se zubi nakupljali tijekom duljeg razdoblja i sačuvali sažet zapis nekadašnjeg mora.
Četrnaest zuba proširilo je popis na sedam vrsta
Kosturi morskih pasa uglavnom su građeni od hrskavice, koja se mnogo teže fosilizira od kosti. Njihovi tvrdi zubi zato su najčešći i često najvrjedniji tragovi u fosilnom zapisu. Oblik krune, nazubljenost rubova, zakrivljenost i mali bočni šiljci mogu paleontolozima otkriti kojoj je skupini zub pripadao i kako je životinja hvatala plijen.
Zubi iz formacije Duwi nisu svi izgledali jednako. Neki su bili dugi i uski poput igle, prikladni za probadanje i zadržavanje skliskog plijena. Drugi su bili široki i nazubljeni, pogodniji za rezanje, dok je jedan primjerak bio snažno zakrivljen. Ta raznolikost nije samo pomogla pri određivanju vrsta nego je pokazala da svi ti grabežljivci nisu lovili na isti način.
Tim je identificirao vrste Cretalamna cf. maroccana, Scapanorhynchus cf. raphiodon, Serratolamna cf. serrata, Squalicorax bassanii i Squalicorax pristodontus. Oznaka „cf.” upozorava da pronađeni materijal nalikuje imenovanoj vrsti, ali oskudni ostatci ne dopuštaju potpuno sigurnu identifikaciju.
Svih pet vrsta prvi je put zabilježeno na Abu-Tarturu. Serratolamna cf. serrata i Squalicorax bassanii ujedno su prvi poznati nalazi tih vrsta u Egiptu. Posebno se ističe Scapanorhynchus cf. raphiodon, morski pas s dugim igličastim zubima. Autori smatraju da bi to mogao biti njegov prvi poznati zapis u Africi i najmlađi primjerak koji mu je dosad pripisan, no upravo zbog nepotpunosti zuba zaključak ostaje oprezan.
Koliko jedan zub može, ali i ne može, otkriti o izumrlom morskom psu pokazuje i dugotrajna rasprava o izgledu megalodona. Kozmos je ranije pisao o studiji prema kojoj je megalodon možda bio vitkiji nego u uobičajenim rekonstrukcijama, upravo zato što su njegovi zubi mnogo brojniji od drugih ostataka njegova kostura.
Ispod pijeska ostao je trag tropskog mora
Formacija Duwi nastala je uz južni rub oceana Tetis u kasnoj kredi, kada je klima bila toplija, polarni led vrlo oskudan ili ga nije bilo, a razina mora znatno viša nego danas. Veliki dijelovi sjeverne Afrike nalazili su se pod vodom. Fosfatne naslage Abu-Tartura ostatak su tog razdoblja i bilježe okoliš bogat hranjivim tvarima.
Istraživači smatraju da su važnu ulogu imale uzlazne morske struje. One su iz dubljih slojeva donosile fosfor i druge hranjive tvari u osvijetljene površinske vode, potičući rast planktona. Plankton je hranio male ribe i beskralježnjake, a oni su održavali populacije većih grabežljivaca, uključujući različite morske pse i morske gmazove. Sličnu raznolikost drevnih stilova plivanja i lova Kozmos je opisao u članku o morskim gmazovima iz mezozoika.
Same vrste upućuju na više povezanih staništa. Squalicorax je mogao dolaziti iz voda bližih obali i unutarnjeg dijela kontinentalnog šelfa. Scapanorhynchus se povezuje s dubljim vodama vanjskog šelfa i kontinentalne padine, dok Cretalamna i Serratolamna podupiru sliku stabilnih uvjeta na otvorenom šelfu. Fosilni sloj zato ne bilježi samo popis predatora, nego presjek širokog morskog okoliša.
Egipatska pustinja čuva i druge ostatke nestalih mora. Mnogo mlađi lokalitet Wadi Al-Hitan poznat je po fosilima ranih kitova, a Kozmos je pisao kako ta Dolina kitova čuva tragove oceana usred današnje pustinje. Abu-Tartur pripada znatno starijem razdoblju, ali oba nalazišta pokazuju koliko se sjevernoafrički krajolik promijenio kroz geološko vrijeme.
“Groblje” nije nastalo jednom katastrofom
Naziv groblje lako priziva sliku velikog pomora, no fosfatni sloj nastao je drukčije. Na morskom dnu taložilo se vrlo malo novog sedimenta, pa je relativno tanak sloj stijene obuhvatio dulji vremenski raspon. Zubi su se mogli premještati, ponovno taložiti i miješati s ostatcima iz različitih staništa.
Zbog toga sedam vrsta nije nužno živjelo na istome mjestu u isto vrijeme. Njihovi zubi predstavljaju vremenski prosječan skup koji povezuje više dijelova morskog okoliša. Upravo ta koncentracija ipak čini Abu-Tartur vrijednim: na jednom mjestu čuva velik dio ekološke raznolikosti južnog ruba Tetisa.
Slični fosfatni slojevi u Maroku i Siriji također sadrže bogate zajednice morskih pasa iz kasne krede. Egipatski nalazi sada popunjavaju važnu prazninu između tih područja. Četrnaest zuba nije ostatak jedne dramatične katastrofe, ali je dovoljno da iz današnje pustinje ponovno izroni slika mora u kojem su različiti grabežljivci dijelili bogatu i složenu hranidbenu mrežu.
