Drevna ptica Longipteryx chaoyangensis vjerojatno je letjela bez dugih repnih pera kakva drugim pticama pomažu pri manevriranju ili služe kao ukras. Na svih 19 poznatih fosilnih primjeraka ove vrste nema njihovih tragova, čak ni ondje gdje su očuvani obrisi perja po tijelu i krilima.
Dva novoproučena primjerka iz sjeveroistočne Kine dodatno su ojačala to tumačenje. Njihovo očuvano perje otkriva i oblik krila, no ne daje jednostavan odgovor na pitanje kako je Longipteryx upravljao letom. Spoj građe krila i kostura mogao bi upućivati na način letenja koji nema izravnu usporedbu među današnjim pticama.
Alexander Clark sa Sveučilišta u Chicagu i Field Museuma te Yan Wang sa Sveučilišta Linyi s kolegama su nalaze objavili 7. listopada u časopisu Journal of Paleontology. Fosili potječu iz formacije Jiufotang stare oko 121 milijun godina. U središtu analize su dva primjerka s dosad najbolje očuvanim tragovima krilnog perja ove vrste.
Na tijelu perje, na repu bez očekivanih tragova
Longipteryx je pripadao enantiornitima, raznolikoj skupini ptica koje su živjele u doba dinosaura. Prepoznatljiv je po izduženoj njušci i razmjerno velikim zubima smještenima blizu njezina vrha. Iako je poznat iz brojnih fosila, pojedinosti njegova perja dosad su bile slabo opisane.
Primjerci STM 8-28 i STM 8-132 čuvaju tragove perja oko glave, vrata, trupa i nogu te ostatke letnih pera na krilima. Danas se nalaze u muzeju Shandong Tianyu u Kini. Istraživači su usporedili njihove anatomske značajke i izmjerili tragove pera kako bi rekonstruirali mogući oblik krila.
U oba fosila oko završetka repnog kostura postoje kratka pokrovna pera. Nedostaju, međutim, repna letna pera, odnosno strukture koje u današnjih ptica mogu tvoriti lepezu. Nema ni para izduženih ukrasnih pera kakva su poznata u brojnim drugim enantiornitima.
Duga repna pera nisu očuvana ni u drugim poznatim primjercima Longipteryxa. Autori stoga smatraju vjerojatnim da ih nisu imali ni mužjaci ni ženke, dok je područje oko završetka repa bilo prekriveno kratkim pokrovnim perjem.
Fosil ne čuva sve što je ptica imala
Odsutnost na fosilu sama po sebi nije dovoljan dokaz da neke strukture nije bilo za života. Perje može otpasti pri raspadanju tijela ili se ne sačuvati u sedimentu. Autori posebno upozoravaju da su i tragovi velikih krilnih pera kod ove vrste razmjerno rijetki.
Ipak, novi primjerci čuvaju i krilna pera i opsežne tragove sitnijeg perja, a repnih pera ponovno nema. Ponavljanje istog obrasca u više fosila daje veću težinu tumačenju da je riječ o stvarnoj osobini vrste. Mogućnost da na sliku utječe način očuvanja pritom nije potpuno isključena.
Krila nisu dala jednoznačan odgovor o letu
Tragovi najduljih primarnih pera, pričvršćenih uz vanjski dio krila, gotovo su dvostruko dulji od sekundarnih pera uz podlakticu. Njihov omjer i rub djelomično sklopljenih krila upućuju na oblik između vrlo izduženih i širokih krila nekih drugih drevnih ptica.
Takva usporedba s današnjim pticama može pomoći u procjeni načina leta. Neki odnosi među perima odgovaraju izmjenjivanju zamaha i kratkih faza klizanja, a drugi su spojivi s neprekidnim mahanjem krilima. No oblik kostiju i mjesta na kojima se pričvršćuju mišići ne upućuju uvijek na isti obrazac kao perje.
Upravo to neslaganje ograničava zaključke. Krila su u fosilima djelomično sklopljena, dijelovi pera nepotpuni, a građa ramenog pojasa i prsne kosti razlikuje se od one u suvremenih ptica. Nije moguće pouzdano odabrati jedan današnji način leta i pripisati ga Longipteryxu.
Repna pera nisu apsolutan uvjet za let: i pojedine današnje ptice mogu letjeti nakon što ih izgube. Ipak, ona olakšavaju promjene brzine, usmjeravanje i slijetanje. Ako ih Longipteryx doista nije imao, prilazak grani ili drugoj podlozi morao se oslanjati na drukčiju kombinaciju pokreta nego u mnogih živih ptica. Novi fosili sužavaju mogućnosti rekonstrukcije, ali sam mehanizam toga leta tek treba provjeriti.
