Mjesečev južni pol jedno je od geološki najsloženijih područja u unutarnjem Sunčevu sustavu. Nova radarska mjerenja sada daju jasniju sliku njegove površine, ali i slojeva zakopanih ispod nje. Upravo bi takvi podaci mogli biti presudni za buduće ljudske misije.
Iz orbite, južni pol izgleda kao nasumičan mozaik kratera, strmih padina i ostataka drevnih sudara. No iza tog prividnog kaosa stoji duga i slojevita povijest udara koji su preoblikovali regiju. Tim predvođen Lynn Carter sa Sveučilišta u Arizoni pristupio je tom problemu metodom koja može “zaviriti” ispod površine.
Kombinacijom dvaju radarskih sustava, jednog na NASA-inoj letjelici Lunar Reconnaissance Orbiter i drugog s nekadašnjeg opservatorija Arecibo, istraživači su dobili presjek tla od površinskog sloja do nekoliko metara dubine. Kraće valne duljine otkrivaju teksturu površine, dok dulje prodiru dublje u regolit, omogućujući višeslojni uvid u strukturu tla.
Tragovi drevnih udara zapisani u radarskom signalu
Ključni pokazatelj u ovoj analizi je omjer kružne polarizacije (CPR), mjera koja pokazuje koliko je površina gruba i koliko na njoj ima stijena. Visoke vrijednosti obično upućuju na hrapav teren, razbacane blokove i svježije naslage, dok niže vrijednosti više odgovaraju starijim i glatkim slojevima.
Kada se ti podaci prikažu preko područja južnog pola, pojavljuje se raznolika geološka slika u kojoj se izdvajaju različite cjeline. Posebno se ističu takozvane “svijetle ravnice”. Iako na prvi pogled djeluju ujednačeno, radarska mjerenja pokazuju da se bitno razlikuju od svježih izbačajnih naslaga koje okružuju mlađe kratere.
Istraživači smatraju da bi te ravnice mogle biti građene od materijala izbačenog pri golemim udarima koji su stvorili bazene poput Schrödingera i Orientalea. Taj je materijal možda bio djelomično rastaljen, pa se nakon udara širio i taložio po površini, tvoreći prostrane i razmjerno glatke slojeve koji i danas prekrivaju velik dio regije.
Krateri koji otkrivaju zakopane slojeve
Neki manji krateri u tom području imaju vrlo visoke vrijednosti kružne polarizacije, što upućuje na to da su probili gornji sloj tla i zahvatili dublji materijal. Jedna od mogućnosti jest da se ispod površine nalazi očvrsnuti sloj rastaljene stijene nastao nakon velikih udara.
Dodatne tragove daju snimke kamera osjetljivih na vrlo slabo osvjetljenje. Na dnu nekih kratera vide se oblici koji podsjećaju na nakupine nekoć rastaljenog materijala. Slične su strukture već zabilježene i na drugim dijelovima Mjeseca, ali njihova prisutnost na južnom polu dodatno naglašava koliko je to područje geološki složeno.
Takvi podaci nisu važni samo za rekonstrukciju prošlosti Mjeseca. Imaju i vrlo konkretnu vrijednost za buduće misije. Program Artemis upravo južni pol vidi kao glavno odredište za ljudska slijetanja, a dubina čvrstih slojeva, prisutnost zakopanih stijena i građa regolita mogu imati važnu ulogu pri odabiru sigurnih lokacija.
Velika je razlika između slijetanja na meki površinski sloj i slijetanja na plitko zakopan čvrst sloj stijene. O tome ovisi kako će se tlo ponašati pod težinom letjelice, koliko će bušenje biti zahtjevno i koliko je realno doći do leda u trajno zasjenjenim područjima.
Radar je zasad jedan od najboljih alata za takva istraživanja. Podaci pokazuju da je južni pol Mjeseca složeniji nego što se dosad mislilo i da će za njegovo pravo razumijevanje trebati još mnogo detaljnijih analiza.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
