Koliko zapravo detalja može razlučiti ljudsko oko i vrijedi li uopće ulagati u najskuplji 4K ili 8K televizor za dnevni boravak? Na ova vrlo praktična pitanja pokušali su odgovoriti istraživači sa Sveučilišta u Cambridgeu, u suradnji s Meta Reality Labs, poznatim po razvoju virtualne i proširene stvarnosti.
Njihova analiza pokazuje da prosječna udaljenost između sofe i televizora u britanskim kućama nadmašuje mogućnosti oka kada je riječ o 4K ili 8K zaslonima. Drugim riječima, ljudsko oko na toj udaljenosti ne uspijeva razlučiti sve piksele koje takvi uređaji nude. U praksi, televizor dijagonale oko 110 centimetara s 2K rezolucijom pruža gotovo jednak subjektivni doživljaj slike kao i znatno skuplji modeli više razlučivosti.
Što vidimo, a što mislimo da vidimo
Kako bi došli do tog zaključka, istraživači su testirali koliko dobro gledatelji mogu uočiti vrlo fine uzorke i prijelaze unutar slike. Ispitivanja su uključivala različite nijanse boja i sive, promjene udaljenosti od ekrana te gledanje ravno u zaslon ili iz perifernog vida. Ako su sudionici mogli razabrati linije unutar uzorka, to je značilo da njihovo oko doseže tu razinu detalja. U istraživanju je sudjelovalo 18 osoba u dobi od 13 do 46 godina.
No tim nije stao samo na procjeni rezolucije. Analizirali su i takozvane piksele po stupnju (pixels per degree, ppd), mjernu jedinicu koja opisuje koliko se pojedinačnih piksela može smjestiti unutar jednog stupnja vidnog polja. Dugo je vrijedilo da ljudsko oko može doseći oko 60 ppd, što se temeljilo na standardu vida 20/20 i poznatoj Snellenovoj tablici iz 19. stoljeća.
“Ta se mjera prihvaćala bez mnogo propitivanja”, kaže Maliha Ashraf sa Sveučilišta u Cambridgeu, “no nitko do sada nije sustavno ispitao granice ljudskog vida u kontekstu modernih zaslona.”
Rezultati su pokazali da je gornja granica razlučivosti oka viša nego što se pretpostavljalo, ali ovisi o boji. Za sive tonove iznosi 94 ppd, za zelenu i crvenu 89 ppd, a za žutu i ljubičastu naglo pada na 53 ppd.
Granice oka, ali i granice mozga
Ako se ovi podaci uzmu kao smjernica, čini se da je razvoj televizora u pogledu rezolucije dosegnuo točku nakon koje dodatni pikseli ne donose vidljivu korist. No veličina zaslona ostaje priča za sebe.
Istraživači se nadaju da će proizvođači, uz ove nove uvide, početi optimizirati zaslone prema mogućnostima većine ljudi, primjerice 95 posto populacije, a ne prema teoretskom prosječnom promatraču. Ali granice ne postavlja samo oko. Ljudska percepcija ovisi o interakciji oka i mozga.
“Naš mozak nema veliku sposobnost razlučivanja finih detalja u boji, što objašnjava veliki pad ppd vrijednosti kod kolornih prikaza, osobito u perifernom vidu”, objašnjava Rafał Mantiuk, računalni znanstvenik sa Sveučilišta u Cambridgeu i vodeći autor studije. “Oči su senzori skromnih mogućnosti, a mozak od toga oblikuje sliku za koju procjenjuje da bi trebala biti ispravna.”
Ova ograničenja nisu manjkavosti, nego posljedice evolucije. Naše je oko dobro onoliko koliko je trebalo biti da bismo preživjeli, a ne da bismo uspoređivali piksele na zaslonu.
Ako je cilj proizvođača privući pogled i zadržati pozornost, onda bi se budući zasloni mogli početi prilagođavati stvarnim mogućnostima ljudskog vida, a ne marketingu.
