Svakih nekoliko godina neuobičajeno zagrijavanje površine tropskog Pacifika, poznato kao El Niño, premješta vjetrove i oborine diljem planeta: nekim kontinentima donosi sušu, drugima obilne kiše. Nova studija predlaže da taj ciklus dijeli određene vremenske ritmove s malim, godišnjim asimetrijama u Zemljinoj putanji oko Sunca. To je zasad hipoteza jednog rada, a ne dokaz da orbita izravno pokreće pojedine epizode El Niña.
Autor je Guillermo A. Chinni, a svoje je nalaze opisao u časopisu Frontiers in Earth Science i u vlastitom prikazu za Science X. Analizirao je 78 godina zapisa o El Niñu, od 1948. do 2025., i usporedio ih s dva astronomska opisnika Zemljine orbite: geometrijskom mjerom asimetrije između ožujskog i rujanskog ekvinocija te gravitacijskim opisnikom izvedenim iz udaljenosti Zemlje i Sunca.
Isti ritmovi, tri metode, ali ne i uzrok
Umjesto jednog statističkog alata, Chinni je primijenio tri neovisna pristupa: teoriju informacije, analizu singularnog spektra i valićnu koherenciju. U sva tri slučaja pojavili su se isti vremenski pojasevi: ritam od oko 2,5 do 3 godine, međugodišnji pojas blizu četiri godine i širi desetljetni obrazac od 11 do 13 godina.
Autor iz toga ne izvodi zaključak da orbitalna geometrija djeluje kao prekidač koji pali pojedini El Niño. Predlaže radni okvir „energetskog preduvjeta”: sporo promjenjivi orbitalni uvjeti oblikovali bi pozadinu na kojoj već poznati oceanski i atmosferski mehanizmi, poput ekvatorskih valova i povratne sprege pasatnih vjetrova, mogu pojačati ili oslabiti ciklus. Usporedba koju nudi jest plima: mali astronomski gradijenti sami ne pokreću ocean, ali u kombinaciji s oblikom bazena i rezonancijom organiziraju velika gibanja vode.
Što to nije, i kako se može provjeriti
Ovo nije ponavljanje Milankovićevih ciklusa, koji se odvijaju kroz desetke tisuća godina i povezuju se s ledenim dobima, niti uvođenje novog tijela u Sunčev sustav, kakva je hipoteza o mogućoj pratilji Sunca. Chinni prati već poznate, ali mnogo suptilnije, godišnje geometrijske pomake između dvaju ekvinocija. Podudaranje ritmova nije dokaz uzročnosti, a jedan rad, uz to na temelju statističke koherencije, nije dovoljan da bi se takva veza smatrala utvrđenom.
Budući da su orbitalni opisnici izvedeni iz utvrđenih astronomskih efemerida NASA-e i Pariškog observatorija (IMCCE), autor ih je izračunao unaprijed do 2030., bez statističkog izvlačenja iz prošlosti. Razdoblje od 2026. do 2030. prema tom izračunu poklapa se s niskofrekventnim orbitalnim rasporedom koji je u povijesnim podacima češće pratila nazočnost ili prevlast El Niña. To nije prognoza, nego predloženi test: nadolazeća oceansko-atmosferska mjerenja pokazat će drži li se ta koherencija ili se razilazi.
Učinak daleko od tropa
El Niño najjače pogađa tropski Pacifik i obale Južne Amerike, Australije i jugoistočne Azije. U Europi je učinak neizravniji i slabiji, a za Hrvatsku ne postoji jednostavan, stalan obrazac kojim bi se iz jedne epizode mogla pouzdano predvidjeti zima ili suša na Jadranu. Ovaj rad stoga nije objašnjenje vremena pred vratima, nego prijedlog da se astronomska geometrija Zemljine putanje oko Sunca ubuduće pažljivije uspoređuje s već poznatom mehanikom oceana i atmosfere.
Pitanje koje rad ostavlja otvorenim nije treba li El Niño očekivati sljedeće godine, nego hoće li sljedećih nekoliko sezona potvrditi, ili opovrgnuti, predloženi zajednički ritam.
