U fosilima dvaju morskih ljiljana iz Kanade sačuvali su se dijelovi tijela koji nakon uginuća gotovo uvijek nestanu: sićušne meke nožice kojima su hvatali hranu. Primjerci vrste Dendrocrinus simcoensis, stari oko 452 milijuna godina, najstariji su poznati fosili morskih ljiljana s očuvanim tragovima tih organa.
Nožice su sačuvane kao tanke naslage minerala pirita uz krakove životinja. Takva mineralizirana anatomija paleontolozima omogućuje da proučavaju način prehrane koji se iz samih tvrdih dijelova kostura ne može pouzdano rekonstruirati.
Selina R. Cole i suradnici opisali su primjerke u radu objavljenom u lipnju 2026. u časopisu Royal Society Open Science. Fosili potječu iz naslaga kasnog ordovicija u Québecu, a čuvaju se u Muzeju paleontologije i evolucije u Montréalu.
Izgledaju kao cvjetovi, ali su životinje
Morski ljiljani pripadaju stapčarima, skupini bodljikaša srodnoj morskim zvijezdama i ježincima. Njihovo ime opisuje izgled: razgranati krakovi mogu podsjećati na cvijet, a mnoge vrste stabljikom su pričvršćene za podlogu. Ipak, riječ je o životinjama koje iz vode izdvajaju sitne čestice hrane.
U tome im pomažu cjevaste, odnosno ambulakralne nožice raspoređene uz krakove. Dio su vodožilnog sustava, karakterističnog za bodljikaše. Kod morskih ljiljana služe hvatanju i prijenosu hrane prema ustima, pa su njihov oblik i raspored važni za razumijevanje prehrane.
Tvrde pločice kostura mogu ostati sačuvane milijunima godina, ali meke nožice brzo propadaju. Kanadski nalaz tek je drugi dosad opisani slučaj njihove fosilne očuvanosti kod morskih ljiljana. Zato istraživači takve organe izumrlih vrsta uglavnom rekonstruiraju prema građi živih srodnika ili posredno, na temelju kostura.
Detalji manji od pola milimetra
Dva primjerka pronađena su na istoj površini sloja stijene. Na suhim fosilima tragovi nožica teško se razlikuju od okolne stijene. Promjenom kuta osvjetljenja i fotografiranjem primjeraka uronjenih u alkohol istraživači su povećali kontrast i razaznali njihovu građu.
Izmjerene nožice u prosjeku su bile duge oko 0,45 milimetara, a uz krakove su bile raspoređene približno četiri po milimetru. Usporedba s današnjim vrstama pokazala je neobičnu kombinaciju: bile su kratke, ali međusobno razmjerno udaljene. Takav spoj obilježja nije zabilježen ni kod jedne od 17 živih vrsta uključenih u usporedbu.
Kako je hvatao hranu u mirnom moru?
Naslage iz kojih potječu fosili upućuju na dublji, mirniji morski okoliš. Autori smatraju da se neobičan raspored nožica može povezati s prehranom u takvim uvjetima. Životinja je možda držala krakove u stožastom rasporedu ili ih širila u više smjerova, umjesto da ih usmjeri poput jedne lepeze prema struji vode.
Takav položaj krakova znanstveno je tumačenje anatomije i okoliša, a ne ponašanje izravno sačuvano u fosilu. Za provjeru veze između oblika nožica, strujanja vode i položaja krakova bit će potrebna podrobnija usporedna istraživanja živih morskih ljiljana. Upravo je kanadski nalaz pokazao koliko njihov današnji izgled može biti nepotpun vodič za izumrle vrste.
