Zvijezda koja je predavala materijal pulsaru i ubrzavala mu vrtnju pronađena je na arhivskim snimkama teleskopa Hubble. Danas je to mali zvjezdani ostatak koji se još razvija u bijelog patuljka. Prema istraživačkom timu, najmlađi je dosad identificiran među poznatim bijelim patuljcima koji prate milisekundne pulsare.
Par se nalazi u kuglastom skupu NGC 362. Pulsar NGC 362D otkriven je radioteleskopom MeerKAT u Južnoafričkoj Republici. Njegov precizan položaj omogućio je potragu za pratiljom na Hubbleovim snimkama prikupljenima od 2006. do 2016.
Materijal s jedne zvijezde ubrzao je drugu
Milisekundni pulsar neutronska je zvijezda koja se oko svoje osi okrene stotinama puta u sekundi. Takvu brzinu može postići primanjem materijala sa zvijezde pratilje. Prenesena tvar donosi i kutnu količinu gibanja, čime ubrzava vrtnju neutronske zvijezde.
Kako objašnjava talijanski Nacionalni institut za astrofiziku (INAF), zvijezda koja predaje materijal postupno gubi vanjske slojeve. Od nje preostaje jezgra koja se dalje razvija prema bijelom patuljku. NGC 362D omogućuje proučavanje razdoblja nakon završetka te razmjene.
Tim Grete Ettorre s INAF-a i Sveučilišta u Bologni usporedio je opaženi sjaj pratilje s modelima razvoja zvijezda. U radu objavljenom u časopisu Astronomy & Astrophysics procjenjuje joj masu na oko 0,18 Sunčeve mase. Prijenos materijala završio je prije približno 600 milijuna godina. Ta procjena opisuje vrijeme od završetka razmjene, a ne ukupnu starost zvijezde.
Bijeli patuljci prate i druge milisekundne pulsare, poput PSR J0435+3233 u trojnom sustavu. Precizno praćenje pulsara koristi se i u potrazi za gravitacijskim valovima, pa je važno razumjeti što sve utječe na njihove signale.
Dio ultraljubičaste svjetlosti nedostaje
Pratilja u ultraljubičastom području izgleda slabije nego što modeli predviđaju. Jedno je objašnjenje da dio njezine svjetlosti apsorbira materijal koji je okružuje. Njegovo podrijetlo nije utvrđeno: mogao je preostati nakon razmjene materijala ili biti izbačen tijekom kasnijeg bljeska izgaranja vodika.
Takav bi okolni materijal mogao utjecati i na radijske signale te otežati prepoznavanje sličnih sustava. Autori predlažu buduća spektroskopska opažanja: mjerenjem gibanja pratilje mogao bi se preciznije odrediti omjer masa dvaju tijela, a analizom određenih spektralnih linija provjeriti postoji li oko nje izbačena tvar.
