Prvi ljudski let oko Mjeseca nakon više od pola stoljeća završio je u petak po američkom, odnosno u subotu ujutro po hrvatskom vremenu, spuštanjem kapsule Orion u Tihi ocean kraj San Diega. Posada misije Artemis II vratila se na Zemlju nakon gotovo deset dana leta, a završnica je donijela prizore kakvi nisu viđeni još od programa Apollo: ulazak u atmosferu pri golemoj brzini, šest minuta radijske tišine i izvlačenje astronauta iz kapsule koja je ostala plutati na površini oceana.
Reid Wiseman, Victor Glover, Christina Koch i Jeremy Hansen izašli su iz kapsule Integrity na sunce uz obalu južne Kalifornije. Vojni helikopteri podizali su ih jednog po jednog iz splavi pričvršćene uz kapsulu i prevozili na brod američke ratne mornarice USS John P. Murtha, koji je čekao na mjestu oporavka. U kontrolnom središtu NASA-e izbilo je slavlje, a među onima koji su povratak pratili iz prostorije za promatranje bile su i obitelji članova posade.
Orion je završni dio spuštanja odradio na autopilotu. U atmosferu je ušao brzinom od Mach 33, odnosno 33 puta većom od brzine zvuka. Tijekom najžešćeg zagrijavanja kapsulu je obavila užarena plazma pa je, prema planu, uslijedila komunikacijska tišina. Pogledi u Houstonu bili su upereni u toplinski štit, koji je pri povratku morao izdržati temperature od više tisuća stupnjeva. Kada se letjelica ponovno javila nakon šest minuta, iz kontrolnog centra čulo se glasno odobravanje. Novo slavlje stiglo je nekoliko trenutaka poslije, kada je Orion dotaknuo more.
Posljednji put NASA i američko Ministarstvo obrane zajedno su vraćali lunarnu posadu još 1972., nakon misije Apollo 17. Artemis II kroz završni je dio povratka jurio brzinom od 11.026 metara u sekundi, odnosno 39.693 kilometra na sat, tek nešto ispod rekorda, prije nego što je usporio na oko 30 kilometara na sat pri dodiru s oceanom.
Povratak kroz plazmu
Dok se kapsula spuštala prema Pacifiku, obitelji astronauta bile su okupljene oko 3200 kilometara dalje, u promatračnici kontrolnog centra. Navijali su kada je Orion izišao iz radijske tišine, a zatim ponovno kada je potvrđeno spuštanje u more.
Administrator NASA-e Jared Isaacman dočekao je posadu na brodu zagrljajima. Astronauti su iz helikoptera prema brodskom medicinskom odjelu otišli sami, bez pomoći, i odbili ponuđena invalidska kolica. Na brodu su ih čekali rutinski liječnički pregledi.
U jednoj od prvih izjava nakon povratka Isaacman je rekao da se NASA vratila slanju astronauta prema Mjesecu i njihovu sigurnom vraćanju na Zemlju, uz nastavak niza budućih misija. U kontrolnom središtu Lori Glaze na konferenciji za novinare sažela je raspoloženje kratkom rečenicom: “Uspjeli smo.”
Prvi ljudski let oko Mjeseca nakon više od pola stoljeća završio je u petak po američkom, odnosno u subotu ujutro po hrvatskom vremenu, spuštanjem kapsule Orion u Tihi ocean kraj San Diega. Posada misije Artemis II vratila se na Zemlju nakon gotovo deset dana leta, a završnica je donijela prizore kakvi nisu viđeni još od programa Apollo: ulazak u atmosferu pri golemoj brzini, šest minuta radijske tišine i izvlačenje astronauta iz kapsule koja je ostala plutati na površini oceana.
Po povratku je objavljeno i da su vojni zrakoplovi tijekom ulaska u atmosferu izdaleka snimali toplinski štit, dok su ga ronioci pregledali i s donje strane nakon što je kapsula ostala plutati na Tihom oceanu. Slijede detaljnije analize, jer je toplinski štit jedan od ključnih elemenata cijele arhitekture programa Artemis.
Najdalje od Zemlje u povijesti
Misija je poletjela s Floride 1. travnja i nije uključivala slijetanje na Mjesec niti ulazak u njegovu orbitu. Ipak, tijekom preleta postavila je novi rekord udaljenosti ljudske posade od Zemlje. U najdaljoj točki Orion se nalazio 406.771 kilometar od našeg planeta i time nadmašio Apollo 13.
Tijekom ponedjeljnog preleta astronauti su snimili udaljenu stranu Mjeseca iz perspektive kakvu nijedan čovjek dosad nije imao. Vidjeli su i potpunu pomrčinu Sunca te nekoliko planeta, a među prizorima koji su najviše odjeknuli bile su fotografije Zemlje kako nestaje iza mjesečeva obzora. Taj prizor neizbježno podsjeća na slavnu fotografiju Earthrise s misije Apollo 8 iz 1968., samo u obrnutom smjeru: Zemlja ovaj put nije izranjala iznad Mjeseca, nego je tonula iza njega.
U jednom od emotivnijih trenutaka misije članovi posade, vidno dirnuti, zatražili su dopuštenje da jedan par kratera nazovu po svojoj letjelici i po Carroll, pokojnoj supruzi zapovjednika Reida Wisemana. Tijekom cijelog leta posada je javno pokazivala bliskost i rasterećenost, smijala se, grlila i otvoreno govorila o prizorima koje promatra s druge strane Mjeseca. Glover je rekao da ih je potpuna pomrčina Sunca ostavila bez riječi.
Ni let Artemis II nije prošao bez tehničkih problema. Poteškoće su se pojavile na ventilima u sustavu pitke vode i u pogonskom sustavu, a kvarove je imao i zahod u kapsuli. Posada ih je, međutim, odradila bez veće drame. Christina Koch nakon povratka je rekla da istraživanje dubokog svemira nužno uključuje neugodnosti, odricanja i rizik, dok je Jeremy Hansen podsjetio da se letjelica do kraja ne provjerava na Zemlji, nego tek u svemiru.
Artemis II bio je pokusni let za misije koje slijede. Prema sadašnjem planu, Artemis III iduće bi godine trebao uvježbavati spajanje kapsule s jednim ili dvama mjesečevim landerima u Zemljinoj orbiti, dok bi Artemis IV 2028. trebao spustiti dvoje astronauta u blizini južnog pola Mjeseca. Cilj programa ostaje uspostava trajne lunarne postaje tijekom ovog desetljeća.
Wiseman je rekao da je posada tijekom cijelog leta mislila na astronaute koji dolaze nakon njih. Dodao je i da su se nadali kako će barem na trenutak uspjeti zaustaviti svijet i pokazati Zemlju onako kako izgleda iz dubokog svemira, kao posebno i krhko mjesto usred tame.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
