Živimo li u simulaciji? Ako da, njezini tvorci žive u stvarnosti većoj od svoje mašte tvrdi znanstvenik sa Harvarda

Tijekom prošlog stoljeća fizičari su značajno napredovali u razumijevanju fizičke stvarnosti kroz relativnost prostora i vremena, zakrivljenost prostor-vremena kao manifestaciju gravitacije, kvantnu mehaniku i standardni model čestica te njihovih četiri poznatih interakcija. Ovo je, naravno, rad u tijeku, objašnjava profesor Avi Loeb.

Postojanje tamne tvari, tamne energije i singulariteta prostor-vremena sugerira da imamo još mnogo toga za naučiti o fizičkom svijetu. Ipak, ograničeno znanje koje smo do sada stekli omogućilo je razvoj računalnih i informacijskih tehnologija do razine koja nam danas omogućava simulaciju stvarnosti u virtualnim svjetovima s neviđenim detaljima.

Ovi izvanredni napreci doveli su do hipoteze o simulaciji, koja postulira da je naš percipirani svijet zapravo simulirana stvarnost, slična računalnoj simulaciji. Iako se ova ideja može primijeniti na spekulativne matematičke svjetove bez eksperimentalne provjere, kao što je teorija struna, ona se oštro suprotstavlja tradiciji empirijske znanosti koja se temelji na testiranju teorijskih ideja pomoću eksperimentalnih podataka prikupljenih dobro kalibriranim instrumentima iz vanjske stvarnosti. Korištenje eksperimentalnih podataka za stjecanje znanja o stvarnosti neovisnoj o našem umu temelj je moderne znanosti i tehnologije.

Naravno, može se tvrditi da su i ti eksperimenti dio simulacije, no ta ideja nema dodatnu vrijednost ako se ne može razlikovati od svijeta u kojem simulacija ne postoji. Važno je imati na umu da simulacija uvijek postoji u pozadini temeljne fizičke stvarnosti. Ako je naš svijet simulacija, koja je to stvarnost u kojoj je ta simulacija ukorijenjena? Bez definiranja te stvarnosti, hipoteza o simulaciji nema provjerljiv sadržaj.

Što je onda fizička stvarnost?

Poznati zakoni fizike izvedeni su promatranjem fizičke stvarnosti pomoću instrumenata, a ne kao rezultat filozofskih tvrdnji našeg uma da moraju biti takvi, objašnjava profesor Loeb. Povijest znanosti obiluje primjerima gdje su dokazi pokazali nešto sasvim drugo od onoga što je ljudski mozak očekivao. Primjeri uključuju valno-čestičnog dualizma u kvantnoj mehanici, širenje vremena i ekvivalenciju mase i energije u posebnoj relativnosti, kao i otkriće da gravitacija nije sila u općoj relativnosti te da svemir sadrži trilijune planeta i nije usmjeren prema nama. Da je vidljivi svemir zaista simulacija, vjerojatno bi bilo puno memorije potrošeno na dijelove koje nikada ne možemo vidjeti. Tvorac te simulacije bio bi ili vrlo rasipan ili nas jednostavno ne bi smatrao važnima u većoj slici

Ljudski mozak nije pouzdan detektor, a naši su osjeti ograničeni osjetljivošću, objašnjava Loeb. Zato fizičari koriste instrumente. Kada zemaljski astronomi proučavaju svemir teleskopima, prikupljeni podaci nemaju puno veze s ljudskim mozgom. Instrumentalni podaci nisu halucinacije uma. Naravno, fizičari mogu ignorirati ili pogrešno interpretirati podatke vođeni željama ili zabludama evolucijskih osobina, ali sve ove manjkavosti usporavaju napredak fizike.

Prije dvadeset godina Nick Bostrom predložio je da bi, ako “posthumane” civilizacije postanu sposobne stvarati simulacije, bilo toliko simuliranih bića da bi nasumično odabrana svjesna jedinka vrlo vjerojatno bila simulirana.

No, čak i ako izvanzemaljske civilizacije stvore novi simulirani svijet na naprednom superračunalu, susjedne civilizacije bi još uvijek mogle živjeti u svojoj fizičkoj stvarnosti. Loeb to objašnjava jednostavnom analogijom: ono što se dogodi na egzoplanetu, ostaje na egzoplanetu. Čak i ako napredne civilizacije otkriju kako proizvesti takozvani ‘baby svemir’ u svom laboratoriju, taj svemir bi se odvojio od našeg prostor-vremena i ne bi imao interakciju s nama.

Gdje su eksperimentalni dokazi?

Hipoteza mora biti provjerljiva da bi bila znanstveno vjerodostojna. Ako ikada otkrijemo eksperimentalne dokaze za pikselizaciju stvarnosti ili za računalnu grešku u kodu koji simulira svijet, preispitat ću svoje stajalište prema hipotezi o simulaciji.

Trenutno, vjerovanje u hipotezu o simulaciji Loebu djeluje poput izbora da se bude “pod utjecajem droga”. Takav pristup ne vodi produktivnom životu, no uvijek će biti onih koji će se odlučiti za ovaj način kao bijeg iz naše zajedničke fizičke stvarnosti. Isto tako, uvijek će postojati ljudi koji vjeruju da živimo u simulaciji kao način izbjegavanja frustrirajućih ograničenja života kakvog poznajemo. Kako objašnjava Loeb, njegov osobni izbor je ne pripadati nijednoj od tih zajednica.

Umjesto toga, preostalo vrijeme na planetu Zemlji Loeb kaže da ću posvetiti znanstvenoj potrazi za tehnološkim relikvijama izvanzemaljaca. Ako su izvanzemaljska svjesna bića odlučila živjeti u virtualnom svijetu simuliranom na svojim računalima bez interakcije s fizičkim svemirom, jedini način da saznamo da postoje je kroz otpad koji raspršuju u međuzvjezdani prostor. No, ako su izvanzemaljci doista inteligentni, mogli bi poslati funkcionalne uređaje koji bi stigli do našeg dvorišta. Otkrivanjem tehnoloških sondi među međuzvjezdanim objektima koje dolaze blizu Zemlje, možemo proširiti naše znanje jer bi te sonde mogle predstavljati tehnologije naše budućnosti.

Da bismo učili od izvanzemaljaca, Loeb objašnjava da moramo biti ponizni i priznati da postoji svijet izvan našeg uma. Bilo bi ograničavajuće zatvoriti se u filozofski mjehur i zaboraviti znatiželju i poniznost koje su nas dovele do sadašnjeg znanstvenog napretka. Samo oni koji vjeruju da postoji stvarni, zadivljujući svijet izvan naše mašte, bit će dovoljno sretnici da nauče nešto novo. Dok su simulirani svjetovi ograničeni maštom svojih tvoraca, znanstvena znatiželja je motor koji pomaže tim tvorcima da rastu izvan svojih ograničenja. Svi tvorci simulacija ukorijenjeni su u fizičkoj stvarnosti koja je veća od njihove mašte. Cilj fizičara je otkriti tu temeljnu stvarnost, bilo da ona uključuje tvorce simulacija ili ne. Tko mari? I tvorci su dio te fizičke stvarnosti, zaključuje Loeb.