Ispod područja Dewar na dalekoj strani Mjeseca nalazi se gusto stijensko tijelo široko oko 60 kilometara. Novi model, koji povezuje podatke o gravitaciji i magnetskom polju, upućuje na to da ono možda čuva zapis o polju koje je Mjesec imao prije oko 4,2 milijarde godina.
Iznad područja Dewar istraživači su uočili dvije podudarne anomalije: gravitacijsku, koja upućuje na gušće stijene, i magnetsku, koja pokazuje da su stijene magnetizirane. Kombinacijom mjerenja izradili su precizniji model strukture koja se proteže do dubine od oko devet kilometara.
Magmatsko tijelo ispod Mjesečeve kore
Istraživači smatraju da bi moglo biti riječ o plutonu, magmatskom tijelu koje se ohladilo i stvrdnulo unutar kore. Njegova gustoća, sastav obližnjih stijena i blago zaobljen reljef iznad anomalije podupiru tu pretpostavku. Prema modelu, magma se nekoć uzdigla iz unutrašnjosti Mjeseca, a zatim se polako ohladila ispod kore.
Procijenili su da je tijelo staro oko 4,2 milijarde godina, približno koliko i okolne naslage nastale udarima. Dok se magma hladila, željezo u stijeni moglo je zabilježiti smjer i jačinu tadašnjeg magnetskog polja. Sličan se zapis može sačuvati i u nekim vulkanskim stijenama na Zemlji.
Na temelju udjela željeza istraživači su procijenili donju granicu jačine polja: ono je moralo prelaziti 10 mikrotesla. Za usporedbu, magnetsko polje na Zemljinoj površini iznosi oko 50 mikrotesla. To nije izravno mjerenje drevnog polja, nego procjena njegove donje granice izvedena iz sastava stijene.
U analizi su usporedili podatke NASA-inih letjelica GRAIL, koje su mapirale Mjesečevu gravitaciju, s magnetskim mjerenjima sondi Lunar Prospector i Kaguya. Gravitacijski podaci otkrivaju raspored i gustoću materijala, a magnetska mjerenja pokazuju jesu li stijene magnetizirane. Zajedno omogućuju istraživačima da zaključuju o strukturi skrivenoj ispod kore.
Kako je nastalo magnetsko polje Mjeseca?
Rezultati su u skladu s mogućnošću da je Mjesec prije više od četiri milijarde godina imao vlastito magnetsko polje. Moglo ga je stvarati gibanje tekućeg željeza u jezgri, kao što se događa na Zemlji. Točan izvor drevnog polja i dalje je nepoznat: neka mjerenja uzoraka prikupljenih u misijama Apollo upućuju na dugotrajno snažno polje, dok drugi uzorci ne pokazuju takav zapis.
U uzorcima tla koje je kineska misija Chang’e 5 dopremila na Zemlju ranije su pronađene sitne čestice magnetita nastale pri udarima. Analiza magnetskih anomalija u Mjesečevu tlu bavila se tim mineralima, dok se novi rad usredotočuje na stijensku strukturu duboko ispod Dewara. Autori navode da se magnetski signal iznad tog područja ne može objasniti poznatim učincima udara, pa iznose mogućnost da potječe iz unutrašnjosti Mjeseca.
Otkriće ne objašnjava kako je razmjerno mala jezgra Mjeseca mogla stvarati tako snažno polje. Ipak, podaci prikupljeni iz orbite daju istraživačima nov način proučavanja njegove unutrašnjosti. Iznad anomalije nalazi se i svijetli uzorak nalik vrtlogu. Takvi uzorci često se pojavljuju ondje gdje su zabilježena magnetska odstupanja. Jedno je od mogućih objašnjenja da magnetsko polje djelomično skreće čestice Sunčeva vjetra, zbog čega se tlo sporije tamni. Podrijetlo tih uzoraka još nije razjašnjeno.
