Duboko ispod oceana uz kanadsku obalu tektonska se ploča postupno razdvaja na manje dijelove. Seizmičke snimke sjevernog dijela zone Cascadia pokazuju kako pucanje ploče može usporiti njezino poniranje, dok se susjedni dio i dalje spušta u unutrašnjost Zemlje.
Ti podaci geolozima pomažu razumjeti kako završava proces koji milijunima godina oblikuje kontinente, pokreće vulkane i uzrokuje snažne potrese. Istraživanje je objavljeno u rujnu 2025. u časopisu Science Advances, a predvodio ga je Brandon Shuck sa Sveučilišta savezne države Louisiane.
Proces traje milijunima godina i ne upućuje na neposrednu promjenu opasnosti od potresa za stanovnike tog područja.
Što se događa ispod otoka Vancouvera?
Uz zapadnu obalu Sjeverne Amerike oceanske ploče Juan de Fuca i Explorer poniru pod Sjevernoameričku ploču. Taj se proces naziva subdukcija. Hladniji i gušći dio ploče tone u Zemljin plašt te za sobom povlači ostatak ploče.
No subdukcija ne traje zauvijek. Kada prema mjestu poniranja stigne mlađi, topliji i manje gust dio oceanske ploče, on teže tone. Naprezanja se tada mogu rasporediti tako da se dublji dio počne odvajati. Istraživače zanima kako se to odvajanje širi i zašto susjedni dijelovi istog sustava ne prestaju ponirati istodobno.
Uz sjeverni dio otoka Vancouvera za to postoje osobito povoljni uvjeti. Ondje se susreću područje nastanka nove oceanske kore, zona poniranja i rasjedi duž kojih se blokovi stijena pomiču bočno. U tom složenom spoju geolozi su prepoznali tragove postupnog raspadanja ploče.
Zvučni valovi otkrili su duboke lomove
Tim je analizirao mjerenja prikupljena tijekom ekspedicije CASIE21 2021. godine. Istraživački brod slao je zvučne valove prema morskom dnu, a niz podvodnih senzora dug 15 kilometara bilježio je njihov povratak. Različiti slojevi stijena odbijaju valove na različite načine, pa se iz tih zapisa može rekonstruirati njihova građa.
Seizmičke snimke istraživači su zatim usporedili s položajima zabilježenih potresa. Uočili su duboke rasjede koji presijecaju ploču u poniranju. Prema objašnjenju istraživačkog tima, na jednom se mjestu dio ploče spustio približno pet kilometara u odnosu na susjedni dio.
Duž područja kidanja dugog oko 75 kilometara potresi nisu jednoliko raspoređeni. Neki su dijelovi i dalje aktivni, a drugi znatno mirniji. Zajedno sa snimkama unutarnje građe, takav raspored podupire tumačenje da se dio ploče već odvojio, dok su drugi dijelovi još povezani.
Ploča se odvaja dio po dio
Važnu ulogu ima rasjedna zona Nootka, koja razdvaja ploče Explorer i Juan de Fuca. Istraživači zaključuju da se deformacija, isprva raspoređena na širokom području, s vremenom koncentrirala duž jasnije granice. Bočno pomicanje i kidanje u dubini tako su omogućili izdvajanje manjeg dijela ploče.
Kada se takav dio odvoji, smanjuje se sila koja ga povlači prema dubini. Susjedni dio, međutim, može nastaviti ponirati. Umjesto jednog naglog prekida, sustav postupno gubi pojedine dijelove.
Model pomaže objasniti i ostatke nekadašnjih ploča uz poluotok Baja California. Ondje su sačuvani dijelovi velike ploče Farallon, koja se tijekom geološke prošlosti raspala. Proces zabilježen kod Vancouvera pokazuje jedan od načina na koji takvi ostaci mogu nastati.
Što to znači za buduće potrese?
Pukotine u ploči važne su i za razumijevanje širenja potresnog loma. Geolozi žele utvrditi može li veliki lom prijeći preko tih prekida ili mu oni mijenjaju putanju. Od toga može ovisiti koliki će se dio rasjeda pokrenuti tijekom potresa.
To zasad nije osnova za novu prognozu potresa. Cascadia i dalje može proizvesti vrlo snažne potrese i tsunamije, a postupno raspadanje ploče ne uklanja tu opasnost. Sljedeći je korak uključiti otkrivenu građu u modele kako bi se bolje razumjelo ponašanje rasjeda pri budućem pucanju.
