Voynichev rukopis možda više od stoljeća proučavamo u redoslijedu koji njegovi tvorci nisu zamislili. Analiza teksta i fizičkih tragova na pergamentu upućuje na to da su njegovi dijelovi bili napisani i oslikani kao zasebne cjeline, a tek potom složeni i uvezani u današnju knjigu.
Colin Layfield i Lisa Fagin Davis u radu objavljenom 10. srpnja u časopisu Digital Medievalist predlažu da je rukopis izvorno bio zbirka samostalnih presavijenih araka. Takav bi način uporabe podrazumijevao drukčiji slijed čitanja od onoga koji danas određuje uvez. Studija ne nudi prijevod zagonetnog zapisa, nego ispituje kako je dokument sastavljen.
Pri traženju povezanosti među odlomcima važno je znati jesu li trebali slijediti jedan za drugim. Ako je uvez razdvojio dijelove koji su trebali biti susjedni, današnji raspored mogao bi otežavati razumijevanje teksta čak i kada bi se značenje njegovih znakova uspjelo utvrditi.
Crteži prelaze na stranice koje više nisu susjedne
Srednjovjekovne knjige često su nastajale od pravokutnih araka pergamenta presavijenih na pola. Jedan takav arak, odnosno bifolij, daje dva lista i četiri stranice. Više bifolija umetalo se jedan u drugi, stvarajući sveščić, a sveščići su se zatim uvezivali u knjigu.
U takvoj strukturi unutarnje stranice pojedinog bifolija mogu biti razdvojene drugim listovima. No ako je bifolij zamišljen kao samostalna cjelina, njegove bi se četiri stranice čitale uzastopno. Autori smatraju da upravo drugi obrazac bolje odgovara dijelu dokaza u Voynichevu rukopisu. Samostalne jedinice te vrste u radu nazivaju singulionima.
Jedan od tragova nalazi se na ilustracijama. Na listu označenom kao 78v nacrtani tokovi nastavljaju se preko pregiba na list 81r, koji mu u današnjem uvezu nije neposredno susjedan. Autori navode i druge primjere boje ili dijelova crteža koji prelaze između fizički povezanih listova.
Ti tragovi podupiru pretpostavku da su arci bili oslikani prije nego što su umetnuti jedni u druge. Današnji raspored tako možda razdvaja prizore koji su pri izradi bili zamišljeni kao cjelina.
Dodatni trag pružaju razlike u rukopisu. Fagin Davis u ranijem je istraživanju prepoznala pet pisara koji su sudjelovali u izradi djela. Uz nekoliko iznimaka, sve četiri stranice pojedinog sačuvanog bifolija napisao je isti pisar. To dodatno podupire mogućnost da je svaki arak bio zasebna radna jedinica.
Što statistika može otkriti bez prijevoda
Layfield i Fagin Davis provjerili su tu pretpostavku latentnom semantičkom analizom, statističkom metodom koja uspoređuje obrasce pojavljivanja riječi u tekstu. Kao usporedne primjere uzeli su latinske tekstove Aberdeenskog bestijarija i djela Speculum Humanae Salvationis, koje se može pročitati i provjeriti.
Kod Voynicheva rukopisa polazište je drukčije. Njegovi su znakovi prepisani u računalno čitljiv oblik, ali to nije prijevod. Metoda može mjeriti sličnost skupina znakova i njihova rasporeda, bez znanja što predstavljaju. Autori izričito upozoravaju da se takva sličnost ne može sa sigurnošću proglasiti srodnošću značenja.
U poznatim tekstovima obrasci su uglavnom odgovarali očekivanoj povezanosti uzastopnih stranica. Voynichev rukopis pokazao je drukčiji odnos: stranice istog presavijenog arka često su bile sličnije jedna drugoj nego stranicama koje im danas stoje nasuprot. Autori taj nalaz povezuju s mogućnošću da je svaki bifolij trebalo čitati kao neprekinut niz.
Ranija istraživanja pravilnosti u Voynichevu zapisu također su tražila obrasce bez pouzdanog prijevoda. Ovaj rad tome dodaje pitanje fizičkog rasporeda: sličnost teksta pokušava povezati s načinom na koji su pergamentni arci napisani, oslikani i uvezani.
Potraga za izvornim redoslijedom
Istraživači su zatim ispitali alternativne redoslijede u dva dijela rukopisa: odjeljku s prizorima kupanja i odjeljku s oznakama nalik zvijezdama uz tekst. Za prvi su provjerili 120 rasporeda samostalnih bifolija, a za drugi 720. Pronašli su slijedove u kojima je prosječna sličnost teksta na prijelazima između jedinica bila veća nego u sadašnjoj strukturi.
Brojčano najbolji rezultat ipak nije jedini kriterij. U odjeljku s prizorima kupanja autori razmatraju i raspored koji je po ocjeni sličnosti bio drugi jer započinje stranicom s uvećanim znakom, što bi moglo odgovarati početku cjeline. U istom se rasporedu vizualno srodne ilustracije nalaze jedna uz drugu.
Dokument se danas čuva u knjižnici Beinecke na Sveučilištu Yale. Nazvan je po trgovcu rijetkim knjigama Wilfridu Voynichu, koji ga je kupio 1912. godine. Nova analiza pretpostavlja da problem s rasporedom nije nastao tada: tragovi uveza koje autori razmatraju upućuju na to da današnja struktura potječe još iz 15. stoljeća.
Predloženi redoslijedi ostaju hipoteze. U nekim dijelovima možda nije ni postojao jedan obvezan slijed, a dok se zapis ne može pročitati, nije moguće potvrditi da je statistički povoljniji raspored ujedno i izvorni. Autori predlažu da se prethodne jezične i kriptografske analize ponovno ispitaju uz drukčiju organizaciju bifolija, umjesto da se današnji uvez unaprijed prihvati kao pravilan.
