Potrošeni gornji stupanj SpaceX-ove rakete Falcon 9 udario je 5. kolovoza 2026. u Mjesec nakon što je više od godinu dana ostao u visokoj, izduženoj orbiti oko Zemlje. Udar nije ugrozio ljude ni opremu, ali je pokazao kako završetak svemirske misije može postati sigurnosni problem kada se oko Mjeseca počnu okupljati letjelice i buduće lunarne postaje.
Južnokorejska sonda Danuri snimila je područje prije i nakon udara. Na novijim snimkama vide se promjena reljefa i tragovi materijala izbačenog iz tla. Detalje o snimkama i samom udaru objavili smo u zasebnom tekstu.
Gornji stupanj ostao je u orbiti nakon isporuke letjelica
Falcon 9 lansiran je 15. siječnja 2025. godine s dvije robotske slijetne letjelice, Blue Ghost 1 tvrtke Firefly Aerospace i Resilience japanske tvrtke ispace.
Prvi stupanj rakete odvojio se nakon lansiranja i vratio na Zemlju. Gornji stupanj nastavio je put prema Mjesecu, koristeći vlastite motore kako bi letjelice poslao na putanju prema njihovu odredištu.
Nakon odvajanja letjelica više nije imao operativnu zadaću. Umjesto kontroliranog povratka u Zemljinu atmosferu, ostao je u visokoj orbiti koja je s vremenom presjekla putanju Mjeseca. SpaceX je naveo da kod misija prema Mjesecu kontrolirano uklanjanje gornjeg stupnja nije uvijek moguće jer se gotovo sva raspoloživa energija rakete potroši na slanje tereta prema udaljenom odredištu.
Na njegovu su putanju dodatno utjecali Sunčeva aktivnost i gravitacija Zemlje i Mjeseca. NASA i SpaceX pratili su objekt mjesecima prije udara, a NASA je objavila da je njegov sudar s Mjesecom bio siguran za Zemlju.
Udar se dogodio u 6:34 po univerzalnom vremenu, odnosno u 8:34 prema hrvatskom vremenu, u blizini Einsteinova kratera.
Mjesec nema atmosferu koja bi zaustavila svemirski otpad
Na Zemlji se dio umjetnih objekata pri povratku raspadne i sagori u atmosferi. Mjesec nema atmosferu, pa objekt koji se nađe na putanji izravnog sudara s njegovom površinom nema takvu prirodnu prepreku.
Gornji stupanj Falcona 9 imao je procijenjenu masu od približno četiri tone, a pri udaru se kretao brzinom od oko 2,43 kilometra u sekundi, odnosno približno 8700 kilometara na sat. Takav je sudar stvorio novi krater i iz tla izbacio veliku količinu prašine i stijena.
Računalni modeli objavljeni prije udara predviđali su krater širok nekoliko desetaka metara. Konačne dimenzije još treba odrediti detaljnom analizom snimaka i podataka iz Mjesečeve orbite.
Mjesec prirodno pogađaju meteoroidi svakodnevno. NASA procjenjuje da bi tijelo približno jednake udarne energije pogodilo Mjesec otprilike jednom u šest dana. Razlika je u tome što je kod ovog udara masa, brzina i putanja objekta bila poznata unaprijed.
Poznati udar pružio je rijetku znanstvenu priliku
Većina prirodnih udara na Mjesecu otkrije se tek nakon nastanka kratera. Istraživači tada moraju procjenjivati veličinu, brzinu i sastav tijela koje je izazvalo sudar.
Kod gornjeg stupnja Falcona 9 situacija je bila drukčija. Znanstvenici su prije udara znali približnu masu, oblik, brzinu i putanju objekta. Zbog toga mogu usporediti računalne modele s onime što se doista dogodilo na površini Mjeseca.
U međunarodnoj kampanji sudjelovao je i Opservatorij Jodrell Bank. Njegov 76-metarski teleskop Lovell korišten je kao prijamnik u radarskom pokusu. Odašiljač NASA-ine mreže Deep Space Network u blizini Madrida usmjerio je signal prema području udara, dok je teleskop pokušao zabilježiti slabe odjeke iz oblaka prašine i materijala izbačenog s Mjeseca.
Podaci sa Zemlje usporedit će se sa snimkama sonde Danuri i NASA-ina orbitera Lunar Reconnaissance Orbiter. Takva opažanja mogu pomoći u preciznijem razumijevanju nastanka lunarnih kratera i ponašanja materijala izbačenog pri udaru.
Buduće lunarne postaje morat će računati na otpad
Na mjestu udara nije bilo ljudi, landera ni druge opreme. Da se sličan objekt izravno sudario s lunarnom postajom, posljedice bi bile razorne. Udar tijela mase nekoliko tona pri brzini od nekoliko kilometara u sekundi mogao bi uništiti strukturu postaje i ključne sustave.
Opasnost ne bi predstavljali samo izravni sudari. Udar u blizini mogao bi izbaciti kamenje i prašinu koji bi oštetili solarne panele, optičke instrumente, radiatore, rovere ili druge osjetljive dijelove infrastrukture.
Problem se pritom ne odnosi samo na objekte koji padaju na Mjesec. Kako će se broj misija povećavati, prostor između Zemlje i Mjeseca postat će prometniji. Neispravne letjelice, potrošeni gornji stupnjevi i njihovi dijelovi mogli bi ostati na složenim putanjama te se ponovno približavati drugim misijama. Jedna ranija simulacija pokazala je kako bi se takve krhotine mogle kretati između Zemlje i Mjeseca.
Osnovni pravni okvir već postoji. Ugovor o svemiru predviđa odgovornost država za štetu koju prouzroče njihovi svemirski objekti, uključujući objekte koji djeluju u blizini Mjeseca. Međutim, ne postoji jedinstven međunarodni sustav koji bi za svaku lunarnu misiju propisao kako treba zbrinuti potrošeni stupanj ili neispravnu letjelicu.
Važno je i da svaki udar u Mjesec nije automatski neodgovorno postupanje. NASA navodi da kontrolirano usmjeravanje potrošenih gornjih stupnjeva prema Mjesecu može biti tehnički prihvatljiv i siguran način završetka misije, a u nekim slučajevima i jedina praktična mogućnost. Ključna je razlika u tome je li završetak leta unaprijed planiran, predvidiv i usklađen s drugim misijama.
Udar Falcona 9 nije bio katastrofa.
Bio je rijedak znanstveni događaj koji je omogućio proučavanje udara poznatog umjetnog objekta. Istodobno je pokazao da buduće lunarne postaje neće ovisiti samo o zaštiti od prirodnih meteoroida. Morat će se zaštititi i od onoga što ljudi ostave iza svojih misija.
