Sunce, Zemlja, Jupiter i bijeli patuljci mogli bi zadržavati spore čestice tamne tvari koje teško ostavljaju mjerljiv trag u laboratorijskim detektorima. Fizičari su izračunali kakve bi signale takve čestice proizvodile i usporedili ih s postojećim mjerenjima. Nisu pronašli tamnu tvar, ali su ograničili dio mogućih kombinacija njezine mase i elektromagnetskih svojstava.
Alejandro Ibarra, Merlin Reichard i Gaurav Tomar u istraživanju o elektromagnetskim međudjelovanjima tamne tvari ispituju mogućnost da njezine čestice uz gravitaciju imaju i vrlo slaba električna ili magnetska svojstva. Primjerice, mogle bi nositi sićušan električni naboj ili imati magnetski moment. To su pretpostavke modela, a ne svojstva koja su već izmjerena.
Sporoj čestici lakše je ostati zarobljenom
Kad čestica udari u materijal detektora, mora prenijeti dovoljno energije da bi instrument zabilježio događaj. Spora čestica može prenijeti premalo energije i ostati neprimijećena. No pri prolasku kroz planet ili zvijezdu dovoljan gubitak brzine može je spriječiti da pobjegne gravitaciji tog tijela.
Čestice bi se tijekom dugog razdoblja mogle nakupljati u unutrašnjosti. Ako njihova priroda to dopušta, međusobni susreti doveli bi do anihilacije, odnosno pretvorbe u druge čestice. Dio oslobođene energije mogao bi zagrijavati okolni materijal, a dio bi mogao napustiti tijelo u obliku neutrina.
Za Sunce i Zemlju autori su koristili granice dobivene potragama za takvim neutrinima u detektoru IceCube i njegovu dijelu DeepCore. Traži se dodatni signal iz unutrašnjosti tih tijela koji bi se mogao povezati s anihilacijom, a ne ukupan tok neutrina iz svih poznatih izvora.
Jupiterova toplina ograničava modele
Kod Jupitera i bijelih patuljaka provjera je drukčija. Autori računaju koliko bi dodatne topline proizvela zarobljena tamna tvar. Ako bi neki model predviđao više energije nego što objekt ukupno emitira, takav scenarij nije spojiv s opažanjima uz zadane pretpostavke.
Za razliku od današnjeg Sunca, Jupiter i bijeli patuljci ne dobivaju energiju stabilnom fuzijom vodika, pa su prikladni za ovakvu usporedbu. Bijeli patuljci gusti su zvjezdani ostaci koji se postupno hlade. U ovom su radu promatrani kao mogući izvori dodatne topline, a ne kao mjesta potvrđene anihilacije tamne tvari.
Zemlja se pokazala posebno korisnom za ograničavanje modela sa sićušnim električnim nabojem. Masivni bijeli patuljci mogu ispitati i neka druga elektromagnetska svojstva u područjima u kojima laboratorijske potrage gube osjetljivost. Nijedna od tih metoda nije najbolja za sve moguće mase i vrste čestica.
Granice ovise o gustoći koju ne poznajemo izravno
Posebno su važni uvjeti oko bijelih patuljaka u kuglastom skupu M4. Gustoća tamne tvari na njihovu položaju nije izmjerena: autori koriste procjenu iz modela. Veća pretpostavljena gustoća znači više raspoloživih čestica za hvatanje i snažnija ograničenja, dok manja gustoća slabi rezultat.
Kozmos je ranije pisao o modelima u kojima bi tamna tvar u plinovitim divovima mogla stvarati crne rupe. Ovaj rad provjerava drugi mehanizam: moguće neutrine i zagrijavanje nakon anihilacije zarobljenih čestica.
Hladniji bijeli patuljci u područjima s bolje utvrđenom gustoćom tamne tvari omogućili bi precizniji test. Manji poznati toplinski sjaj ostavlja manje prostora za dodatni izvor energije, ali bez pouzdanih podataka o okolnoj tamnoj tvari ni takvo ograničenje nije neovisno o modelu.