Godovi drveća sačuvanog u drevnim anatolskim građevinama i tragovi vulkanskih erupcija u polarnom ledu podupiru kronologiju prema kojoj je starobabilonska dinastija završila oko 1587. godine prije Krista. Nova analiza povezuje prirodne zapise s kraljevskim popisima i babilonskim opažanjima Venere, kako bi suzila sporne povijesne datume.
U središtu istraživanja je hetitska pljačka Babilona, povezana s krajem dinastije kojoj je pripadao Hamurabi. To je mnogo raniji događaj od perzijskog osvajanja grada 539. godine prije Krista. Uobičajena srednja kronologija hetitski pohod smješta u 1595. godinu prije Krista; nova analiza daje prednost inačici koja ga smješta osam godina poslije.
Kraljevi su poznati, ali kalendar nije posve siguran
Za neka razdoblja mezopotamske povijesti poznat je redoslijed vladara i trajanje njihovih vladavina. Teže je taj slijed povezati s našim kalendarom. Zbog različitih tumačenja astronomskih i povijesnih podataka nastalo je više konkurentskih kronologija.
Charlotte Pearson sa Sveučilišta u Arizoni i suradnici u radu objavljenom u PNAS-u uspoređuju godišnje promjene ugljika-14 u starim anatolskim gredama s drvom kojemu je kalendarska starost poznata. Tako su zajednički niz godova vezali uz razdoblje od 2072. do 744. godine prije Krista.
Godovi daju redoslijed godina rasta, a radiougljična mjerenja pomažu utvrditi kojim kalendarskim godinama taj niz pripada. Za razliku od datiranja jednog komada drva, niz uzastopnih mjerenja pruža obrazac koji se može usporediti s referentnim zapisom. Osnove te metode objašnjavamo u vodiču kroz arheološko datiranje.
Analiza smješta sječu drva za početnu gradnju palače Waršama u Kültepeu u 1837. i 1836. godinu prije Krista, a drvo palače Sarıkaya u Acemhöyüku u 1778. godinu prije Krista. Pisani nalazi iz tih građevina povezuju ih sa staroasirskom trgovačkom mrežom i poznatim godinama drevnih vladavina. Datiranje drva time postaje provjera šire povijesne kronologije.
Venera i vulkanska izmaglica kao dodatna provjera
Za izbor između bliskih kronologija poslužila su i babilonska opažanja Venere. U nekim se zapisima planet teže uočavao nego što bi se očekivalo, što bi mogla objasniti vulkanska izmaglica u atmosferi.
Autori su te podatke usporedili sa sulfatnim tragovima erupcija u ledenim jezgrama. Najbolje podudaranje pronašli su za erupciju vulkana Aniakchak na Aljasci oko 1628. i 1627. godine prije Krista. Povezivanje izmaglice s tim događajem podupire takozvanu srednju nižu kronologiju; led nije izravan zapis razaranja Babilona.
Takva provjera traži slaganje više neovisnih nizova podataka. Slično povezivanje godova i promjena ugljika-14 već je pomoglo pri datiranju prapovijesnog naselja, premda se radilo o drukčijem događaju i vremenskom razdoblju.
Novi anatolski niz sada služi kao kalendarski oslonac za buduće nalaze drva. Time arheolozi dobivaju mogućnost da preciznije povežu gradnju pojedinih objekata s pisanim izvorima, umjesto da njihov datum ovisi samo o odabranoj povijesnoj kronologiji.