Babilonski učenici na glinenim pločicama nisu vježbali samo znakove klinastog pisma. Prepisujući imena bogova, himne i priče, učili su i tko vlada božanskim svijetom, zašto je neki grad sveto središte te kakvo se ponašanje očekuje od budućih pisara i kraljevskih službenika.
Analiza školskih tekstova iz prvog tisućljeća prije Krista pokazuje da je vjersko znanje bilo utkano u pisarsko obrazovanje. Nije se poučavalo kao zaseban predmet niti se nastava oslanjala na jednu svetu knjigu. No izbor tekstova koje su učenici prepisivali nije bio slučajan: uz vještinu pisanja prenosio je predodžbe o bogovima, vlasti i društvenim obvezama.
Shana Zaia u studiji iz časopisa Iraq, objavljenoj 24. rujna, analizirala je kako se takvo znanje prenosilo kroz različite stupnjeve školovanja. Usporedila je sadržaj vježbi iz babilonskih gradova i povezala ga s poslovima koje su nekadašnji učenici poslije obavljali kao pisari, učenjaci i hramsko osoblje.
Od prvih znakova do gotovo 2000 božanskih imena
Početnici su učili osnovne znakove, popise riječi, poslovice i odabrane književne tekstove. Složenije gradivo uključivalo je teže popise, molitve, himne, bajalice i književna djela. Nakon toga slijedila je specijalizacija za odabrano zanimanje.
Među ranim zadacima bio je popis poznat kao An, s više od 200 unosa. Učenici su na njemu vježbali znakove kojima su se zapisivala božanska imena. Napredniji popis, An = Anum, sadržavao je gotovo 2000 imena na sedam pločica i povezivao sumerske nazive bogova s njihovim akadskim inačicama.
Gotovo 2000 imena ne treba poistovjetiti s jednakim brojem zasebnih božanstava koja su se tada aktivno štovala. U popisima su ostali i nazivi božanstava čiji su kultovi odavno zamrli. Zaia ih tumači kao nastojanje da se sačuva što potpuniji pregled poznatih bogova, a ne samo onih važnih za svakodnevni život određenoga grada.
Takve vježbe imale su i praktičnu vrijednost. Imena ljudi često su sadržavala ime božanstva, pa je poznavanje njegova zapisa budućem pisaru pomagalo pravilno sastavljati ugovore, administrativne dokumente i druge tekstove u kojima se navode sudionici ili svjedoci.
U Babilonu Marduk, u Nippuru Ninurta
Nisu svi gradovi svojim učenicima nudili istu sliku vjerskog svijeta. U Babilonu i drugim sjevernim središtima važnu su ulogu imali tekstovi koji su veličali Marduka i Babilon kao vjersko središte. U Nippuru se nastava snažnije oslanjala na lokalnu tradiciju i priče o bogu Ninurti.
Himne i mitovi učenicima su prenosili osobine bogova, njihove moći i međusobne odnose. Prepisujući tekst Tintir, primjerice, upoznavali su nazive babilonskih hramova, svetišta, vrata i ulica te njihovo vjersko značenje.
U isti se obrazovni kontekst uklapa i ranije rekonstruirana himna Babilonu koju su prepisivali učenici. Ona redom veliča Marduka, njegov hram, grad i njegove stanovnike, povezujući vjersko znanje s predodžbom o posebnom položaju Babilona.
Školska vježba mogla je postati dar bogu
Neke pločice nisu ostajale samo pribor za učenje. Učenici su na jednu stranu upisivali vježbe, a na drugu molitvu ili molbu za blagoslov, pa ih odnosili u hram kao zavjetni dar. Čest primatelj bio je Nabu, zaštitnik pisarske vještine.
Priprema takve pločice povezivala je praktičan rad s obredom. U jednom sačuvanom tekstu učenik opisuje kako je donio čistu glinu, ispisao pločicu i posvetio je bogu moleći za zdravlje, dug život i dobrobit obitelji. Učenici su tako upoznavali i hramski prostor te način prinošenja darova.
Zaia pritom naglašava da su se budući pisari uglavnom školovali u privatnim kućama, kod odraslih stručnjaka, a ne u ustanovama nalik današnjim školama. Takvo je obrazovanje bilo ponajprije dostupno dječacima i mladićima iz viših društvenih slojeva. Većina stanovništva vjerske je običaje upoznavala u obitelji i svakodnevnom životu.
Znanje koje je donosilo utjecaj
Školski tekstovi sadržavali su i pouke o odnosima među ljudima. Upozoravali su na ogovaranje, pretjerano pijenje, zanemarivanje posla i prezir prema slabijima, povezujući takvo ponašanje s nezadovoljstvom bogova. Bile su to ujedno upute za buduće službenike o tome kako se trebaju ponašati u zajednici i prema vlasti.
Stečeno znanje omogućivalo je obrazovanim stručnjacima da poslije čuvaju, ali i mijenjaju vjersku tradiciju. Poznavali su stare tekstove i mogli se na njih pozvati kada su opravdavali nove obrede ili drukčiji položaj pojedinoga boga. Autoritet za takve promjene nije dolazio samo od kralja, nego i od ljudi koji su znali čitati i tumačiti naslijeđene zapise.
Sačuvane pločice ipak otkrivaju samo pisani dio poučavanja. Objašnjenja koja su učitelji davali usmeno nisu zabilježena, pa nije moguće u cijelosti rekonstruirati što su učenici učili uz svaki prepisani redak.
