Najpoznatija kozmička katastrofa u povijesti Zemlje ostavila je krater Chicxulub i završila eru dinosaura. Nova hipoteza predlaže drukčiji, tiši scenarij: neka masovna izumiranja možda nisu izazvali izravni udari, nego bliski prolazi velikih tijela čija je gravitacija mogla poremetiti oceane, koru planeta, klimu i putanje asteroida.
Katastrofa bez kratera
Udar asteroida u današnji Meksiko ima sve elemente velike znanstvene priče: krater, globalne posljedice, sloj bogat iridijem i izumiranje koje je promijenilo tijek evolucije. No povijest života na Zemlji nije obilježena samo jednim takvim događajem. U posljednjih 600 milijuna godina planet je prošao kroz više masovnih izumiranja, a njihovi uzroci nisu uvijek jednako jasni.
Daniele Fargion, istraživač sa Sveučilišta u Rimu i Astronomskog opservatorija Capodimonte u Napulju, u novom znanstvenom radu predlaže da se dio tih katastrofa može povezati s bliskim prolazima tijela planetarne mase.
Ideja ne polazi od izravnog udara. U Fargionovu scenariju, opasnost dolazi iz gravitacije.
Vanjski Sunčev sustav sadrži velik broj tijela veličine patuljastih planeta. Pluton je najpoznatiji među njima, ali nije iznimka. U udaljenim područjima Sunčeva sustava moglo bi postojati tisuće, možda i desetci tisuća takvih objekata na izduženim putanjama. Ako gravitacijski poremećaji pošalju neko od njih prema unutarnjem Sunčevu sustavu, najvjerojatniji ishod ne bi bio sudar sa Zemljom, nego prolaz na određenoj udaljenosti.
Takav prolaz, tvrdi Fargion, mogao bi biti dovoljan da izazove goleme plimne poremećaje. Oceani bi reagirali divovskim valovima, Zemljina kora deformacijama, a unutrašnjost planeta dodatnim zagrijavanjem. U krajnjem slučaju, posljedice bi mogle uključivati snažne vulkanske epizode, nagle promjene razine mora, klimatske poremećaje i pojačane meteorske rojeve.
Najveće izumiranje nema svoj Chicxulub
Najveća poznata biološka katastrofa dogodila se prije oko 251 milijun godina, na prijelazu iz perma u trijas. Procjenjuje se da je tada nestalo između 80 i 95 posto vrsta. Za razliku od izumiranja na kraju krede, ovdje nema jednostavnog kratera koji bi zatvorio priču.
Nema jasnog ekvivalenta Chicxuluba. Nema ni velikog, općeprihvaćenog meteorskog potpisa koji bi sam objasnio razmjere katastrofe. Znanstvenici izumiranje Perm–Trijas najčešće povezuju s velikim vulkanskim erupcijama, promjenama klime, zakiseljavanjem oceana i poremećajima u morskim ekosustavima, ali slaganje svih dijelova te priče ostaje teško.
Fargion predlaže zajednički okidač. Prema toj hipotezi, bliski prolaz masivnog tijela mogao je istodobno potaknuti više procesa koji se u geološkom zapisu danas vide kao odvojeni tragovi: vulkanizam, promjene razine mora, klimatski slom i pojačane udare manjih tijela.
Ako bi takav objekt prošao kroz asteroidni pojas ili područja bogata ledenim tijelima, mogao bi poremetiti njihove putanje i dio materijala poslati prema Zemlji. U tom slučaju meteorski udari ne bi bili početak priče, nego jedna od posljedica većeg gravitacijskog događaja.
To je najprovokativniji dio hipoteze. Zemlja možda u nekim razdobljima nije stradavala od jedne katastrofe, nego od lanca događaja koji je pokrenuo prolaz velikog tijela kroz unutarnji Sunčev sustav.
Trag promjene Zemljine rotacije možda se krije u fosiliziranim koraljima
Jedan od zanimljivijih dijelova Fargionove hipoteze odnosi se na sustav Zemlja-Mjesec. Autor se poziva na fosilizirane koralje, čiji slojevi rasta mogu sačuvati podatke o drevnom ritmu dana i godina.
Koralji tijekom rasta mogu bilježiti dnevne i godišnje cikluse. Iz takvih se zapisa može procijeniti koliko je dana imala godina u određenom razdoblju Zemljine prošlosti. To je važno jer se Zemljina rotacija kroz geološko vrijeme postupno usporava. Mjesec plimnim silama polako oduzima dio rotacijske energije Zemlji, pa dani s vremenom postaju sve dulji.
Fargion navodi da se u zapisima povezanima s krajem devona možda vidi promjena u tom dugoročnom ritmu. Ako se broj dana u godini počeo smanjivati sporije nego prije, to bi moglo značiti da se odnos između Zemlje i Mjeseca promijenio brže nego što bi se očekivalo u mirnom razvoju sustava.
Prema njegovu scenariju, takav poremećaj mogao je izazvati bliski prolaz objekta planetarne mase. Taj objekt ne bi morao pogoditi Zemlju niti Mjesec. Sama gravitacija, ako je prolaz bio dovoljno blizak, mogla je promijeniti dinamiku sustava Zemlja-Mjesec, a posljedice bi se zatim mogle odraziti na oceane, Zemljinu koru i klimu
Sunčev sustav već nosi tragove burne prošlosti
Fargion svoju hipotezu ne promatra izolirano od ostatka Sunčeva sustava. Uran je nagnut gotovo na bok, što se često povezuje s davnim sudarom ili snažnim gravitacijskim poremećajem. Triton, najveći Neptunov mjesec, vjerojatno je zarobljeno tijelo iz Kuiperova pojasa. U Sunčevu sustavu postoje i mjeseci koji kruže suprotno od uobičajenog smjera, što također upućuje na burnu povijest zarobljavanja i bliskih susreta.
Ako su takvi događaji oblikovali druge planete i njihove mjesece, Fargion smatra da Zemlju ne treba automatski izuzeti iz te slike. Povijest Sunčeva sustava nije bila mirna. Velika tijela selila su se, sudarala, zarobljavala i mijenjala putanje manjih objekata.
U radu se spominje i Jupiter. Autor navodi da bi nagib Jupiterove osi i dio njegove unutarnje energije mogli biti povezani s davnim sudarima s velikim tijelima. Prema njegovoj procjeni, Jupiter je tijekom povijesti mogao pretrpjeti više udara objekata mase oko polovice Zemlje. Takve procjene za druge planete mnogo su nesigurnije, ali služe kao podsjetnik da današnji Sunčev sustav nije nastao u tišini.
Daleki patuljasti planeti postaju dio priče o Zemlji
Najslabiji dio ove hipoteze ujedno je i najvažniji za buduća istraživanja. Za sada nije moguće pouzdano odrediti koliko je takvih prolaza moglo biti, koliko su tijela bila masivna i koliko su se približila Zemlji. Fargion zato naglašava potrebu za dubljim pregledima neba, posebno za slabim i udaljenim objektima iz vanjskog Sunčeva sustava.
Ako se prema unutarnjem Sunčevu sustavu kreće asteroid, barem se u načelu može razmišljati o skretanju putanje. Kod tijela planetarne mase problem bi bio posve drukčiji. Takav objekt ne mora pogoditi Zemlju da bi izazvao štetu. Najveća opasnost bili bi globalni plimni poremećaji, divovski valovi koji bi mogli trajati godinama i duboke promjene uvjeta na površini planeta.
Fargion u radu iznosi i krajnje praktičan, gotovo apokaliptičan prijedlog: u slučaju takvog rijetkog događaja, sigurna utočišta trebalo bi tražiti u planinskim područjima, na visinama od dva do tri kilometra. To nije standardni planetarno-obrambeni scenarij, nego posljedica hipoteze u kojoj gravitacija, a ne udar, postaje glavni izvor opasnosti.
Na samom kraju autor ide još dalje i povezuje takve astrofizičke katastrofe s Fermijevim paradoksom. Ako su napredne civilizacije povremeno izložene rijetkim, ali razornim događajima koji mogu vratiti život na jednostavniju razinu, tada bi nestabilnost biosfera mogla biti jedan od razloga zašto svemir zasad šuti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
Izvori i publikacija
Daniele Fargion, Mass Extinctions by Gravitational Tides, arXiv (2026).
DOI: 10.48550/arxiv.2606.17105
Časopis / izvor: arXiv
