Asteroidni pojas između Marsa i Jupitera, ostatak planeta koji se nikada nije formirao, polako gubi masu. Novo istraživanje astronoma sa Sveučilišta de la República u Urugvaju pokazuje da se godišnje izgubi oko 0,0088% materijala koji još uvijek sudjeluje u sudarima. Oko petine tog materijala završava u obliku asteroida i meteoroida koji ponekad prolaze blizu Zemlje, dok se ostatak usitnjava u meteroidnu prašinu koja stvara zodijačku svjetlost vidljivu na noćnom nebu.
Jupiterov utjecaj na pojas asteroida
Asteroidni pojas nalazi se između Marsa i Jupitera i sastoji se od goleme količine kamenih tijela različitih veličina. Prema današnjim spoznajama, taj se materijal prije 4,6 milijardi godina mogao spojiti u novi planet, no u tome ga je spriječio gravitacijski utjecaj Jupitera. Umjesto spajanja u jedno veliko tijelo, regija je postala nestabilna: sudari među asteroidima postali su razorni, a ne građevni. Zbog toga od cijelog pojasa danas preostaje tek oko 3% mase Mjeseca, raspršeno na milijunima kilometara prostora.
Jupiter i dalje snažno djeluje na pojas. Njegova gravitacija, zajedno s utjecajima Saturna i Marsa, stvara tzv. orbitalne rezonancije, područja gdje se orbitalna gibanja asteroida poklapaju i međusobno ometaju. Takva rezonancija destabilizira njihove putanje: neki fragmenti bivaju izbačeni prema unutrašnjem dijelu Sunčeva sustava, gdje se nalazi Zemlja, a drugi prema van, prema Jupiterovoj orbiti. Oni koji ne napuste pojas u konačnici se sudaraju i mrve u sitnu prašinu.
Koliko brzo pojas gubi masu
Tim pod vodstvom Julia Fernandeza s urugvajskog Sveučilišta de la República precizno je izračunao brzinu kojom nestaje masa asteroidnog pojasa. U radu objavljenom na otvorenom serveru arXiv navode kako pojas trenutačno gubi gotovo 0,009% aktivnog materijala u sudarima. Iako se taj postotak na prvi pogled čini malen, na vremenskim ljestvicama starim milijardama godina riječ je o značajnom procesu.
Zanimljivo je i kamo odlazi izgubljeni materijal. Oko 20% otpuštene mase tvore asteroidi i meteoroidi koji povremeno presijeku Zemljinu orbitu te ponekad spektakularno ulaze u atmosferu kao svjetleći meteori. Ostatak, otprilike 80%, usitnjava se u mikroskopske čestice meteoroidne prašine. Upravo one uzrokuju zodijačku svjetlost, slabi sjaj u obliku stošca koji se može vidjeti iznad horizonta nakon zalaska ili prije izlaska Sunca.
Veliki asteroidi poput Ceresa, Veste i Palasa nisu uključeni u ovo istraživanje, jer su zbog svoje dugotrajne stabilnosti izbjegli proces iscrpljivanja.
Posljedice za Zemlju i Sunčev sustav
Razumijevanje gubitka mase asteroidnog pojasa ključno je i za naš planet. Veliki fragmenti koji napuštaju pojas ne nestaju jednostavno, nego se neki od njih s vremenom približavaju unutrašnjem Sunčevu sustavu i postaju potencijalna prijetnja Zemlji. Autori studije procjenjuju da je prije oko 3,5 milijardi godina pojas mogao biti i do 50% masivniji nego danas, a gubitak mase bio je dvostruko brži. Taj nalaz se dobro podudara s geološkim dokazima na Zemlji i Mjesecu koji upućuju na postupno smanjenje intenziteta udara kroz posljednjih nekoliko milijardi godina.
Iako se asteroidni pojas često promatra kao stalna značajka Sunčeva sustava, ovo istraživanje pokazuje da je riječ o dinamičnoj strukturi koja se polako smanjuje. Staklene sferule u Zemljinim stijenama svjedoče o burnijoj prošlosti, kada je znatno gušći pojas slao puno više fragmenata prema našem planetu. Danas su takvi sudari svedeni na povremene događaje, no proces kontinuiranog slabljenja pojasa i dalje traje. Upravo njegovo praćenje nudi dragocjene podatke za razumijevanje prošlih udara, ali i za procjenu budućih rizika od objekata bliskih Zemlji.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
