Stalagmiti iz špilja u južnom Maroku sačuvali su tragove razdoblja kada je sjeverozapadni rub Sahare primao znatno više kiše. Njihovi slojevi bilježe vlažnije razdoblje koje je trajalo od prije približno 8700 do prije 4300 godina. Krajolik koji je danas suh tada je pružao povoljnije uvjete za život ljudi i uzgoj stoke.
Istraživanje objavljeno 2025. u časopisu Earth and Planetary Science Letters pomoglo je razjasniti i odakle je stizala vlaga. Dok je zapadnoafrički monsun donosio kišu s juga, prema ovom su istraživanju na sjeverozapadu važnu ulogu imali dugi pojasevi oblaka koji su prenosili vlagu iz tropskih krajeva.
Što stalagmiti otkrivaju o nekadašnjim kišama
Stalagmiti rastu s poda špilje prema gore. Nastaju kada voda koja prodire kroz tlo i stijene kaplje sa stropa te postupno taloži kalcijev karbonat. Ako vode nema dovoljno, rast se usporava ili prestaje. Slojevi minerala zato mogu sačuvati zapis o razdobljima u kojima je područje bilo vlažnije.
Tim sa Sveučilišta u Oxfordu i marokanskog Nacionalnog instituta za arheologiju i baštinu proučio je uzorke iz špilja južno od gorja Atlas. Julia Barrott istraživala je te špilje još tijekom terenskog rada 2010., a naknadnim analizama tim je utvrdio u kojim su razdobljima stalagmiti rasli.
Starost slojeva utvrđena je uranij-torijskom metodom. Mjerenjem izotopa tih elemenata istraživači su odredili kada su pojedini dijelovi stalagmita nastali. Stalagmiti su rasli tijekom dijela afričkog vlažnog razdoblja, kada su veliki dijelovi današnje Sahare imali više vode i vegetacije.
Voda nije stizala samo s juga
Da bi otkrili odakle je dolazila vlaga, istraživači su analizirali izotope kisika, oblike tog elementa različite mase, sačuvane u mineralu. Njihovi omjeri, uspoređeni s drugim klimatskim podacima, pružaju tragove o podrijetlu oborina.
Rezultati upućuju na prijenos vlage dugim pojasevima oblaka iz tropskih prema suptropskim područjima. Takav prijenos objašnjava povećanu količinu kiše na sjeverozapadnom rubu Sahare, daleko od područja koje se obično povezuje s djelovanjem zapadnoafričkog monsuna.
Nalaz se odnosi na sjeverozapadni rub Sahare. Pokazuje da kiša u pojedine dijelove današnje pustinje nije stizala istim putem, pa ni njihove klimatske povijesti nisu bile jednake.
Vlažniji krajolik olakšavao je život stočarima
Iz vlažnijeg razdoblja poznat je veći broj neolitičkih nalazišta južno od Atlasa. Iz vremena nakon povratka sušnijih uvjeta potječe ih manje. Prema objašnjenju istraživačkog tima, ta povezanost pokazuje koliko su rane stočarske zajednice ovisile o raspoloživoj vodi.
Kiša je mogla obnavljati podzemne zalihe i povećavati protok rijeka prema unutrašnjosti pustinje. Veća dostupnost vode mogla je olakšati putovanja te razmjenu dobara i znanja. Klimatski i arheološki zapisi podupiru takvo tumačenje, premda sami po sebi ne objašnjavaju sve promjene u životu tadašnjih zajednica.
Udaljeni morski sedimenti već su omogućili rekonstrukciju šire klimatske prošlosti Sahare. Stalagmiti iz Maroka nadopunjuju je podacima s njezina sjeverozapadnog ruba. Istraživači sada žele preciznije procijeniti koliko je kiše ondje padalo, a ne samo utvrditi kada je područje bilo vlažnije.
