SAD je 1962. detonirao nuklearnu bombu u svemiru

U jeku Hladnog rata dvije su supersile tražile prednost na svakom mogućem bojištu, pa i ondje gdje se dotad nije ni zamišljalo da bi moglo doći do nuklearne eksplozije. Kada su Sjedinjene Države 1962. detonirale bojevu glavu stotinama kilometara iznad Tihog oceana, prizor na nebu bio je neobičan, gotovo nestvaran. Posljedice su, međutim, bile vrlo stvarne: poremećene veze, električni kvarovi i prvi ozbiljan dokaz da nuklearni pokus na rubu svemira može pogoditi i samu orbitu.

Kako prenosi IFLScience, operacija Fishbowl bila je niz američkih vojnih testova provedenih 1962. godine s ciljem da se ispita kako visinske nuklearne detonacije djeluju na radijske komunikacije, radar i satelite. U pozadini se, međutim, nije nalazila samo tehnička znatiželja. U Washingtonu se istodobno razmišljalo može li takva eksplozija poslužiti i kao primitivan štit protiv nadolazećih projektila, dok je utrka sa Sovjetskim Savezom cijeloj operaciji davala dodatnu težinu. Moskva je, naime, također počela eksperimentirati s vlastitim visinskim testovima, a Amerikanci nisu htjeli prepustiti Sovjetima ni taj prostor.

Svi projektili u sklopu operacije lansirani su s otoka Johnston, udaljenog dijela atola Johnston pod nadzorom američkog ratnog zrakoplovstva, oko 1300 kilometara jugozapadno od Havaja. Nazivi pojedinih pokusa zvučali su gotovo bezazleno, poput Bluegill, Starfish i Starfish Prime, ali iza tih imena stajali su eksperimenti čiji je stvarni doseg bio sve samo ne rutinski.

Noć kad je nebo promijenilo boju

Najpoznatiji među tim testovima bio je Starfish Prime, izveden u noći 9. srpnja 1962. Raketa Thor odnijela je nuklearnu bojevu glavu snage 1,4 megatone na visinu od oko 400 kilometara iznad otoka Johnston. To je četiri puta više od Kármánove granice, koja se na visini od 100 kilometara obično uzima kao početak svemira.

Eksplozija na toj visini nije mogla izgledati kao klasična nuklearna detonacija. Nije bilo gljivastog oblaka, nije bilo uobičajenog udarnog vala, a nije bilo ni vatrene kugle kakvu javnost povezuje s atomskim pokusima u atmosferi. Zrak je ondje jednostavno previše rijedak za takav razvoj događaja. Umjesto toga, oslobođena energija pretvorila se u snažno zračenje i brzu plazmu, a iznad Pacifika pojavila se golema, tiha svjetlosna pojava.

U nekoliko sekundi velik dio neba nad Tihim oceanom obasjala je neprirodna svjetlost. Posebno su se isticale umjetne polarne svjetlosti, svijetli lukovi i prstenovi koji su se širili od mjesta detonacije. U vojnom izvješću jedan je promatrač zapisao da su vidljivi učinci bili “rašireni i vrlo intenzivni” te da je “vrlo veliko područje Pacifika” bilo obasjano auroralnim pojavama. U istom se izvješću navodi i da se na otoku Johnston nije čuo zvuk koji bi se mogao jasno pripisati detonaciji, ali jesu zabilježeni snažni elektromagnetski signali, značajni poremećaji magnetskog polja i električne struje u tlu.

Posljedice nisu ostale samo na neobičnom prizoru. Visokoenergetske čestice izazvale su ozbiljne električne smetnje na Havajima. Dio ulične rasvjete ostao je bez napajanja, telefonske mreže bile su poremećene, a u Honoluluu su se uključivali alarmi.

Posljedice su se najjače vidjele u orbiti

Prava razmjera testa postala je jasna tek nakon što su se počele zbrajati posljedice u orbiti. U kombinaciji sa sličnim sovjetskim visinskim pokusom iz listopada iste godine, procjenjuje se da su valovi zračenja onesposobili oko trećine tadašnjih satelita. To zvuči još ozbiljnije kada se zna da ih je u to vrijeme bilo svega 22.

Među pogođenima bio je i Telstar 1, prvi komercijalni komunikacijski satelit na svijetu u vlasništvu AT&T-a. Lansiran je samo dan nakon pokusa Starfish Prime, u trenutku kada se stvarni doseg detonacije još nije mogao u potpunosti procijeniti. Već u veljači 1963. prestao je raditi jer mu je zračenje nepovratno oštetilo elektroniku.

Operaciju Fishbowl pratili su i ozbiljni incidenti na tlu. Najteži se dogodio 25. srpnja 1962. tijekom pokusa Bluegill Prime, kada je raketni sustav Thor prerano eksplodirao na kopnu i kontaminirao otok Johnston plutonijem i drugim opasnim tvarima. Program je zbog toga privremeno zaustavljen, ali nije obustavljen. Nakon stanke uslijedili su novi testovi, među njima Checkmate, Bluegill Triple Prime, Kingfish i Tightrope.

Danas cijela epizoda djeluje još ozbiljnije nego tada. Početkom šezdesetih u orbiti su bila tek 22 satelita. Danas ih je više od 15.000 i njihov broj i dalje raste. Kad bi se pokus poput Starfish Primea ponovio u 21. stoljeću, posljedice ne bi bile svedene na nekoliko kvarova i kratkotrajne prekide. Pali bi navigacijski sustavi, ozbiljno bi bili pogođeni financijski sustavi koji ovise o satelitskoj sinkronizaciji vremena, vremenska prognoza ostala bi bez ključnih podataka, a globalne komunikacije pretrpjele bi golem udar.

Upravo su takve posljedice na kraju natjerale obje supersile da povuku granicu. U kolovozu 1963. dogovoren je Ugovor o djelomičnoj zabrani nuklearnih pokusa, kojim su zabranjene detonacije u atmosferi, pod vodom i u svemiru. Potom je 1967. uslijedio i Ugovor o svemiru, koji je dodatno ograničio postavljanje i uporabu nuklearnog oružja izvan Zemlje. Bio je to rijedak trenutak u kojem su i Washington i Moskva morali priznati da su se opasno približili granici nakon koje bi posljedice mogle postati dalekosežne.