Na današnji dan prije točno 50 godina, 16. travnja 1972., u 12:54 po lokalnom vremenu s Cape Canaverala na Floridi poletio je Apollo 16—pretposljednja ljudska misija na Mjesec.
Na Mjesec je kroz povijest ukupno sletjelo šest letjelica s ljudima, sve između srpnja 1969. i prosinca 1972. U sklopu misije Apollo 16, to su učinili zapovjednik misije John Young i pilot lunarnog modula Charles Duke s lunarnim modulom pozivnog znaka Orion, i oni su na površini Mjeseca proveli 71 sat, znači skoro puna tri dana. Kroz ta tri dana odradili su tri šetnje po površini, a ukupno zbrojeno vrijeme tih šetnji iznosi čak 20 sati i 14 minuta. Za to vrijeme, pilot komandnog modula Ken Mattingly orbitirao je oko Mjeseca sve dok se gornji dio lunarnog modula (lansirni stupanj, tj. ascent stage) nije ponovno sastao s zapovjednim modulom Casperom, nakon čega su sva trojica astronauta krenula natrag prema Zemlji. Astronauti su sigurno sletjeli na jug Tihog oceana 27. travnja, točno 11 dana, 1 sat i 51 minutu nakon polijetanja.
Misija Apollo 16 ističe se po nekoliko faktora, iako je u suštini slična misijama Apollo 15 (srpanj i kolovoz 1971.) i Apollo 17 (prosinac 1972.). Naime, sve tri misije klasificirane su kao tip lunarnih misija J. Na samom početku programa Apollo, NASA je podijelila sve nadolazeće misije na stupnjeve kompleksnosti koji će se postepeno povećavati. Tako su primjerice prve uspješne misije, Apollo 4 i Apollo 6, bile misije tipa A (bespilotno polijetanje komandnog modula u svrhu demonstriranja sigurnosti). Kasnije, Apollo 10 bila je misija tipa F (potpuna lunarna misija u svim aspektima osim u samom slijetanju), dok je Apollo 11 bio misija tipa G (prvo slijetanje na Mjesec). Nakon Apolla 12, 13 (neuspjela) i 14, koje su bile izviđačkog i istraživačkog tipa, zadnje tri misije, one tipa J, svodile su se na relativno opširna znanstvena istraživanja Mjeseca na površini i iz orbite.
Misije tipa J
Kao jedna od misija J, ne samo da je Apollo 16 uključivao iznimno dugačke šetnje po Mjesecu (za usporedbu, Armstrong i Aldrin šetali su po njemu nešto manje od tri sata), nego im je u tome pomagao i lunarni rover s kojim su prešli 26,7 kilometara. Orion je sletio u mjesečeva brda koja su kroz povijest bila iznimno izložena bombardiranju meteora, a to se ujedno pokazalo odličnom prilikom za proučavanje geološke strukture Mjeseca, te tako i formiranje znanja o njegovoj prošlosti. Young i Duke sakupili su ukupno 95,8 kilograma uzoraka mjesečevog kamenja za povratak na Zemlju, uključujući Big Muley, najveći kamen s Mjeseca sakupljen za vrijeme programa Apollo. Mattingly je pak proveo svoje vrijeme u orbiti konstantno promatrajući i fotografirajući površinu, čime su potvrđeni podaci s Apolla 15 i akumulirana nova znanja o mjesečevoj površini.
Značajno, na putu prema doma Mattingly je izveo 83-minutnu svemirsku šetnju u svrhu sabiranja video kaseta koje su se nalazile s vanjske strane zapovjednog modula u njegovom dijelu namijenjenom znanstvenim instrumentima i kamerama. To je za sada jedna od ukupno tri svemirske šetnje koje se nisu odvile u blizini nekog nebeskog tijela, a druge su se dvije dogodile u sklopu ostalih dvaju misija tipa J.
Najbolje snimke snimljene za vrijeme misije Apollo 16 pogledajte ovdje:
Prije i poslije Apolla 16
Trojica astronauta koji su izabrani za misiju također su zanimljivi. Zapovjednik John Young do onda je već sakupio pregršt iskustva sa svemirom: ovo mu je bila već četvrta misija. Nakon što je doveden u NASA-u 1962. kao jedan od „druge skupine“ astronauta, prvi je od njih koji je letio u svemir, počevši od leta s Gusom Grissomom u Geminiju 3. Već godinu dana kasnije, letio je s Michaelom Collinsom u Geminiju 10, da bi 1969. pilotirao zapovjedni modul Apolla 10. Već 10 godina kasnije, Young će za NASA-u testirati novi Space Shuttle. Preminuo je u Houstonu 2008. u 88. godini života.
Potpuno suprotno od njega, Charlesu Dukeu ovo je bio prvi i posljednji let u svemir. 1976. povukao se iz NASA-e i nastavio raditi kao pilot Američkog zrakoplovstva. Duke danas živi u New Braunfelsu u Teksasu.
Ken Mattingly originalno je trebao biti pilot zapovjednog modula Apolla 13 u proljeće 1970. Samo tri dana prije lansiranja, ta je odluka ukinuta jer je bio u kontaktu s osobom zaraženom njemačkim ospicama, koje on nikada nije prebolio, zbog čega je postojala opasnost da za vrijeme misije razvije simptome bolesti. Iako se kasnije ispostavilo da se Mattingly nije bio zarazio, na misiji ga je zamijenio zamjenski pilot, Jack Swigert. Apollo 13 zbog male eksplozije na putu na Mjesec na njega nikada nije sletio, a cijeli događaj postao je jedna od najopasnijih situacija u povijesti istraživanja svemira. Mattingly je kasnije letio i Space Shuttleom, a danas, u 87. godini života, živi u Virginiji.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
„Apollo“. Hrvatska enciklopedija, 2021. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=3335 (13.4.2022.).
„Apollo 16“. NASA, 2009. https://www.nasa.gov/mission_pages/apollo/missions/apollo16.html (13.4.2022.).
Zaljubljenik u astronomiju od malih nogu. Diplomirani anglist. U slobodno vrijeme vjerojatno s frendovima u obližnjem kafiću. U paralelnom svemiru sam nešto od sljedećeg: pomorac, fizičar, astronaut, pisac, željezničar.
