Potraga za životom izvan Zemlje desetljećima se oslanja na “nastanjivu zonu”, pojas oko zvijezde u kojem bi na površini planeta mogla postojati tekuća voda. No nova analiza upozorava da je taj kriterij preuzak: na plimno zaključanim planetima voda bi se mogla održati i na trajno mračnoj strani, čak i kada planet kruži bliže hladnim zvijezdama nego što dopuštaju konzervativni klimatski modeli.
Na takvim svjetovima planet uvijek pokazuje istu stranu prema svojoj zvijezdi, pa jedna hemisfera stalno prima svjetlost, a druga ostaje u vječnoj noći. Ta se konfiguracija često smatra lošom za stabilnu površinsku vodu, no Wandel tvrdi da ključ može biti u prijenosu topline: ako se toplina s osvijetljene strane dovoljno učinkovito prenosi preko atmosfere i površine, dijelovi noćne strane mogu ostati iznad točke smrzavanja.
Plimno zaključani svjetovi u fokusu
Wandel je u radu koristio analitički klimatski model koji prati raspodjelu temperature preko cijele površine planeta. Prema toj analizi, planeti koji kruže oko hladnijih M i K patuljaka mogli bi imati stabilne “džepove” tekuće vode na noćnoj strani, i to čak i kada su znatno bliže svojoj zvijezdi nego što bi to dopuštala klasična definicija nastanjive zone. U toj slici, presudan nije samo položaj planeta, nego i to koliko dobro sustav može ublažiti ekstrem između vruće dnevne i hladne noćne hemisfere.
Autor pritom naglašava da se time ne “ruši” ideja nastanjive zone, nego se dovodi u pitanje skup pretpostavki na kojima je ona često građena, osobito kada se kriteriji razvijeni za planet poput Zemlje primjenjuju na svjetove s posve drukčijom dinamikom osvjetljenja i grijanja.
Voda i ispod leda daleko vani
Šire granice nastanjivosti, prema studiji, mogu pomoći i u tumačenju nedavnih opažanja Svemirskog teleskopa James Webb. Taj je teleskop u atmosferama toplih, bliskih “super-Zemalja” koje kruže oko M patuljaka pronašao vodenu paru i druge hlapljive plinove, iako su takvi planeti ranije često smatrani previše “unutra” u sustavu da bi se na njima očekivala površinska voda.
Istodobno, Wandel širi pogled i prema vanjskom rubu: čak i na vrlo hladnim planetima daleko od svoje zvijezde tekuća voda mogla bi postojati ispod debelih slojeva leda, u obliku podledenih ili unutarledenih jezera te lokalnog taljenja. Ako se u obzir uzmu i takva okruženja, broj svjetova koje vrijedi provjeravati zbog vode i potencijalno povoljnih uvjeta mogao bi biti znatno veći nego što sugerira “tradicionalna karta” nastanjive zone.
U konačnici, studija poručuje da traženje uvjeta za život ne bi smjelo ostati zarobljeno u uskom prstenu oko zvijezde. Umjesto toga, astronomi bi mogli dobiti širi, realističniji okvir koji uključuje i planete koji su se dosad rutinski prekrižili, a upravo bi među njima mogli postojati stabilni spremnici tekuće vode.
