Čak i nakon mjeseci provedenih u orbiti, astronauti predmete hvataju i pomiču kao da ih gravitacija i dalje povlači prema dolje. Novo istraživanje provedeno s 11 astronauta Europske svemirske agencije pokazuje da se mozak na odsutnost gravitacije prilagođava znatno sporije nego što se pretpostavljalo, a slična inercija vrijedi i u suprotnom smjeru, pri povratku kući.
Znanstvenici su pratili ponavljajuće pokrete pri hvatanju predmeta u uvjetima na Zemlji i u mikrogravitaciji. Fokus je bio na snazi stiska i dinamici pokreta, odnosno na tome u čemu se motoričko ponašanje razlikuje kad gravitacije praktički nema. Rezultat je jednoznačan: astronauti u svemiru pretjeruju. Stišću jače nego što treba i pokrete izvode kao da očekuju otpor koji više ne postoji.
Problem je praktične prirode. U mikrogravitaciji i najmanji suvišan impuls pošalje predmet u let kroz modul. Astronauti to znaju, svjesno pokušavaju ublažiti stisak, ali tijelo ne prati. Navika iz 30 ili 40 godina života pod 1 g pokazala se tvrdokornijom nego svemirski trening i mjeseci iskustva u orbiti.
Povratak na Zemlju donosi zrcalni problem
Isti mehanizam radi i u drugom smjeru. Kad se astronauti vrate, kratko vrijeme pogrešno procjenjuju težinu predmeta koje podižu i način na koji ih drže. O takvim trenucima kruže priče godinama. Najpoznatiji je primjer snimka astronauta Toma Marshburna, koji objašnjava kako se ide u svemir i pritom namjerno ispušta prvo šalicu, a zatim olovku, glumeći da je zaboravio na gravitaciju. Snimka je zamišljena kao parodija, no mnogi su je gledatelji prihvatili kao stvarnu scenu jer se nešto slično astronautima po povratku doista događa.
Razmjeri tog problema ne moraju biti dramatični kao u toj snimci, ali dovoljno su stvarni da ih se može mjeriti u laboratoriju. Motorička korekcija traje, a ponekad i duže od fiziološke prilagodbe. Fiziološki sloj prilagodbe kreće se drugom brzinom. Astronautkinja Christina Koch, koja se nedavno vratila s misije oko Mjeseca u sklopu Artemisa II, objavila je snimku koja pokazuje da je i deset dana u svemiru dovoljno da se poremeti rad vestibularnog aparata, osjetila u unutarnjem uhu koje mozgu javlja gdje je “dolje”. Tijelo, drugim riječima, osjeti promjenu gotovo odmah.
Mozak je s motoričkim navikama znatno sporiji. Istraživački tim smatra da razlika u vremenskim okvirima između ta dva sustava nije slučajna. Jedan reagira na trenutačne signale iz okoline, drugi se oslanja na obrasce pokreta ugrađene kroz desetljeća. Kad se nađu u različitim gravitacijskim uvjetima, rezultat je upravo ono što se vidi kod astronauta: osjećaj ravnoteže se mijenja brzo, ali ruka i dalje stišće kao da radi protiv težine koje više nema.
Ostaje otvoreno pitanje kako se isti obrazac ponaša pri jednoj šestini Zemljine gravitacije, koliko iznosi na Mjesecu. Hoće li mozak tu slabu gravitaciju protumačiti kao gotovo nikakvu i ponašati se kao u orbiti, ili će je prepoznati kao dovoljan signal da prilagodi stisak, pitanje je na koje zasad nema eksperimentalnog odgovora.
Čak ni NASA-ini planovi za stalnu bazu na Mjesecu neće to brzo promijeniti. Ovakva istraživanja zahtijevaju niz uspješnih letova i usklađivanje podataka između više svemirskih agencija. Cijeli proces, od planiranja do analize prikupljenih podataka, u ovom je slučaju trajao gotovo dva desetljeća.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
