Simbol beskonačnosti (∞) označava neograničenost. U matematičku ga je uporabu uveo John Wallis 1655. godine. Njegovu dokumentiranu uporabu treba razlikovati od pretpostavki o tome zašto je odabrao baš oblik položene osmice.
Beskonačnost nije običan realan broj. Primjerice, zapis intervala od nule do beskonačnosti govori da nema najveće dopuštene vrijednosti, a ne da na kraju brojevnog pravca postoji broj ∞. Tu razliku objašnjava udžbenik OpenStax.
Podrijetlo simbola beskonačnosti
Engleski matematičar John Wallis upotrijebio je znak u djelu De sectionibus conicis, objavljenom 1655. godine. Sačuvan je digitalizirani primjerak izvornog djela, a uporabu znaka bilježi i povijesni pregled Sveučilišta St Andrews. Wallis ga je ponovno koristio 1656. u djelu Arithmetica infinitorum.
Oblik znaka podsjeća na zatvorenu petlju kojom se može prolaziti bez kraja. Ta je vizualna usporedba razumljiva, ali sama po sebi nije dokaz njegova podrijetla. Ni sličnost s rimskim brojčanim znakovima ni značenje latinske riječi infinitas ne dokazuju što je Wallisa navelo na odabir. Zato tvrdnju da je znak nastao izravno iz te riječi ne treba predstavljati kao utvrđenu činjenicu.
Bernoullijeva lemniskata naziv je za određenu matematičku krivulju nalik položenoj osmici. Sličnost oblika ne znači da su krivulja i matematička oznaka beskonačnosti ista stvar.
Ouroboros i usporedbe sa simbolom beskonačnosti
Ouroboros, prikaz zmije koja grize vlastiti rep, često se uspoređuje s idejom neprekidnog kruženja. Takvu simboličku usporedbu treba razlikovati od povijesnog dokaza o nastanku Wallisove oznake. Bez izvora koji uspostavlja tu vezu ne možemo zaključiti da je matematički znak preuzet iz religije ili alkemije.
Najsigurniji odgovor na pitanje iz naslova stoga je dokumentirana Wallisova matematička uporaba iz 1655. godine. Šire simboličke interpretacije ne treba zamijeniti s tom provjerljivom poviješću.
