Glasanje triju vrsta primata možda sadrži složenije obrasce nego što se dosad pretpostavljalo. Novi matematički pristup pokazao je da dio njihovih glasovnih nizova bolje opisuju modeli s hijerarhijskom strukturom nego modeli koji prate samo redoslijed susjednih glasova. Takva je razlika važna jer se upravo sposobnost stvaranja ugniježđenih struktura dugo smatrala jednim od ključnih obilježja ljudskog jezika.
Nalaz dolazi iz analize komunikacije bonoba, maslinastih kolobusa i običnih marmoseta. Tim predvođen jezikoslovcem Remom Nitschkeom sa Sveučilišta u Zürichu objavio je rad na poslužitelju bioRxiv 21. rujna. Rad je objavljen kao preprint i još nije prošao znanstvenu recenziju.
Istraživanje se bavi pravilima prema kojima primati nižu glasovne pozive, a ne njihovim prevođenjem. Autori su pokušali utvrditi kakav sustav pravila najbolje predviđa nizove koje životinje prirodno proizvode. Odgovor bi mogao pomoći u razumijevanju toga koje su se sposobnosti razvile prije pojave ljudskog jezika. Posebno je važno što su analizirani prirodno proizvedeni pozivi, a ne ponašanje naučeno u pokusima s umjetnim nizovima simbola.
Redoslijed glasova nije isto što i struktura rečenice
Ljudski jezik ne ovisi samo o tome koja riječ dolazi nakon koje. Riječi se povezuju u skupine, a te skupine mogu biti dijelovi većih cjelina. U izrazu “program nastave stanične biologije”, primjerice, “stanična biologija” čini jednu smislenu skupinu unutar šireg izraza o nastavi i programu. Odnose među tim dijelovima ne opisuje samo niz susjednih riječi.
Takva struktura može se proširivati umetanjem novih skupina. U formalnoj teoriji jezika taj se način organizacije opisuje pravilima koja nadilaze takozvane regularne gramatike. Rekurzija znači da se isto pravilo može ponovno primijeniti unutar strukture koju je već proizvelo. U ljudskom jeziku to omogućuje da se manji izrazi ugrade u veće.
Za životinjske pozive mnogo je teže utvrditi postoji li takva hijerarhija. Znanstvenici ne mogu od primata zatražiti procjenu je li neka kombinacija gramatički prihvatljiva. Ne poznaju ni sve moguće pozive i njihova značenja. Zbog toga su autori umjesto izravnog dokazivanja pravila usporedili vjerojatnosti koje različiti modeli dodjeljuju opaženim nizovima.
Dva modela, dva načina predviđanja
Prvi model, probabilistička regularna gramatika, prati ograničen linearni kontekst: koje se vrste poziva pojavljuju nakon prethodnih. Drugi, probabilistička kontekstno neovisna gramatika, može opisivati hijerarhijska grupiranja. Oba su modela prilagođena jednom dijelu podataka, a zatim je provjereno koliko dobro predviđaju nizove koji nisu bili uključeni u taj postupak.
Model koji dobro opisuje poznate podatke ne mora jednako uspješno predviđati nove primjere. Složeniji model može biti previše prilagođen pojedinostima početnog uzorka. Provjerom na izdvojenim nizovima istraživači su ispitali vrijede li njegova pravila i za podatke s kojima se prethodno nije susreo.
Tim je pristup provjerio i na ljudskim jezičnim podacima. Nizovi govornih glasova uglavnom su više odgovarali regularnim modelima, dok su nizovi vrsta riječi, poput imenica i glagola, češće odgovarali hijerarhijskim modelima. Na manjim uzorcima razlika je bila manje jasna, što pokazuje koliko količina podataka može utjecati na rezultat.
Kod svake od triju vrsta dva su modela bila uspješnija u približno podjednakom broju analiziranih dijelova skupa podataka. Hijerarhijski model stoga nije bio najbolji za sve pozive. Autori nalaz tumače kao trag da se složeniji mehanizmi možda koriste u pojedinim dijelovima komunikacije, zajedno s jednostavnijim obrascima.
Struktura još ne otkriva značenje
Ostaje, međutim, nejasno što skupine poziva koje model prepoznaje predstavljaju u stvarnom ponašanju životinja. Mogla bi odražavati povezivanje značenja, ali i pozive koji se često pojavljuju u sličnim situacijama. Moguće je da su posrijedi formalni obrasci usporedivi s organizacijom glazbe ili životinjskog pjeva, bez odnosa prema značenju kakav imaju ljudske rečenice.
Važno je i kako istraživači razvrstavaju glasove. Ako se isti zvukovi podijele na drukčije kategorije, model dobiva drukčije simbole. U kolobusa je osnovni rezultat ostao sličan pri dvije znatno različite podjele poziva, no autori navode da takvu provjeru treba proširiti i na druge vrste. Veći skupovi podataka također bi trebali pokazati koliko su uočeni obrasci stabilni.
Usporedbe ljudi i drugih primata već su otkrile složene sposobnosti u drugim područjima, uključujući izbor biljnih materijala za alate kod čimpanzi. Novi rad postavlja slično pitanje u području komunikacije: po čemu se ljudski jezik razlikuje od glasanja drugih primata? Autori predlažu da bi uz sintaksu trebalo proučavati i ljudsku sposobnost stvaranja novih riječi te mijenjanja njihovih značenja. Pokusi koji povezuju nizove poziva s konkretnim situacijama mogli bi pokazati nose li uočene strukture i određeno značenje.
