Dva gotovo potpuna kostura pronađena u Kini otkrila su neobičnu iznimku u povijesti vodozemaca: oklopljenu životinju koja je, prema novoj analizi, živjela potpuno u moru prije približno 237 milijuna godina. Istraživači su novu vrstu nazvali Gerrothorax maritimus, a zaključak o morskom načinu života temelje na očuvanosti fosila, mjestu nalaza i kemijskom sastavu kostura.
Današnji vodozemci mogu podnositi različite količine soli, ali nije poznata vrsta koja trajno živi u potpuno morskom okolišu, neovisno o slatkoj vodi i hrani s kopna. Novi nalaz pokazuje da je jedna izumrla grana vodozemaca ipak uspjela prijeći tu granicu.
Rad Lipina Diaoa, Ryosukea Motanija i suradnika objavljen je 26. listopada u časopisu Nature Ecology & Evolution. U istraživanju su sudjelovali Geološki muzej pokrajine Guizhou, Sveučilište Kalifornije u Davisu i Sveučilište u Pekingu.
Prsti su ostali na mjestu
Fosili potječu iz pokrajine Guizhou, s područja koje je u trijasu prekrivalo more. Nalazište je tada bilo stotinama kilometara udaljeno od većih kopnenih masa. Sam morski sediment ne bi bio dovoljan dokaz da je životinja ondje i živjela: ostaci kopnenih ili slatkovodnih životinja također mogu završiti u moru.
Ovdje su, međutim, sačuvana dva gotovo potpuna kostura s kostima koje su ostale povezane, uključujući sitne kosti prstiju. Takva očuvanost podupire zaključak da su životinje uginule blizu mjesta na kojem su živjele, umjesto da su njihovi ostaci dugo plutali ili bili doneseni izdaleka.
Drugi trag pružili su izotopi stroncija, različiti oblici istog kemijskog elementa. Njihov omjer u fosilima bio je blizak onome koji se očekuje za tadašnju morsku vodu. Zajedno s položajem nalazišta i očuvanošću kostura, taj geokemijski potpis upućuje na boravak u potpuno morskim uvjetima.
Spljošteno tijelo pod koštanim oklopom
Prema opisu istraživača sa Sveučilišta u Davisu, životinja je bila duga gotovo metar. Imala je široko, spljošteno tijelo prekriveno koštanim pločicama. Masom je mogla nalikovati današnjim golemim daždevnjacima, ali joj je tijelo bilo znatno zdepastije. Riječ je o pripadniku izumrle evolucijske grane, a ne o drevnoj vrsti današnjeg daždevnjaka.
Građa lubanje i tijela navela je autore na pretpostavku da je boravila pri dnu i hvatala plijen usisavanjem. Naglim širenjem usne šupljine mogla je povući vodu i obližnju sitnu životinju prema ustima. Koštani oklop mogao je pružati zaštitu od grabežljivaca, među kojima su u tadašnjem moru bili i ihtiosauri.
Takav opis ponašanja rekonstrukcija je na temelju anatomije. Fosili mnogo izravnije pokazuju oblik životinje i okoliš u kojem je boravila nego točan način na koji je lovila pojedini plijen.
Kako je mogla podnositi slanu vodu?
Za današnje je vodozemce propusna koža važna za izmjenu vode i plinova. U morskoj vodi takva površina otežava održavanje ravnoteže vode i soli u tijelu. Neke vrste mogu podnijeti boćatu vodu, no to nije isto što i trajno živjeti u moru bez povratka u slatkovodni okoliš.
Autori predlažu da je koštani oklop kod ove izumrle životinje ograničavao izmjenu tvari preko kože. Time bi veći dio tih funkcija preuzeli škrge i probavni sustav, organi koji su mogli omogućiti bolju prilagodbu slanoj vodi. U tom scenariju škrge bi pomagale i u izlučivanju viška soli.
To je moguće fiziološko objašnjenje, dok morski način života podupiru neovisni tragovi iz fosila i njihova kemijskog sastava. Nalaz proširuje poznate mogućnosti izumrlih vodozemaca, ali sam kostur ne otkriva sve pojedinosti o tome kako su njihovi organi održavali ravnotežu soli.
