Odlazak sa Zemlje za ljude je skup i krhak posao: treba podignuti letjelicu, ponijeti zrak, vodu, toplinu i stalno paziti da se sve ne raspadne. Za neke bakterije scenarij izgleda gotovo banalno. Ne trebaju rakete, nego dovoljno snažan udar koji će ih zajedno s komadom stijene izbaciti u svemir, a zatim samo vrijeme.
Upravo taj najnasilniji dio priče, trenutak udara, sada je dobio nove eksperimentalne brojke.
Tim sa Sveučilišta Johns Hopkins testirao je može li ekstremofilna bakterija Deinococcus radiodurans preživjeti udarne tlakove kakvi nastaju pri velikim sudarima asteroida. Vodeća autorica Lily Zhao rekla je da ih je zanimalo može li život preživjeti udare planetarnih razmjera, posebno naglo nastale tlakove koji prate takve događaje, te da su ekstremofile doslovno “ispalili” kako bi provjerili hoće li preživjeti.
Kad stijena postane prijevoz
Istraživači su odabrali ekstremofila iz čileanske pustinje na velikoj nadmorskoj visini, gdje su hladnoća, suša i snažno zračenje svakodnevica. To su, naglašavaju autori, uvjeti koji su na Marsu gotovo “osnovno stanje”, iako je i najekstremnija Zemlja i dalje znatno blaža od Crvenog planeta.
Najvažnija su ipak bila mjerenja tlaka. U dubinama Marijanske brazde tlak je oko 0,1 gigapaskal. U pokusima su bakterije izlagane višestruko većim vrijednostima. Na 1,4 gigapaskala preživjele su gotovo svaki test bez oštećenja stanica. Na 2,4 gigapaskala preživjelo ih je oko 60 posto, ali su zabilježena pucanja membrane i unutarnja oštećenja.
Suautor K. T. Ramesh kaže da su krenuli s jednostavnim pitanjem: gdje je stvarna granica izdržljivosti života i koliko daleko mikrobi mogu ići kad ih pogode ekstremna mehanička naprezanja. Dodaje da se, kad god otvore novu krajnost, od hladnoće i isušivanja do zračenja, visokih temperatura i visokog tlaka, iznova pokaže ista stvar: postoje organizmi koji prežive i ono što nam se donedavno činilo nemogućim.
Mars u fokusu, šira slika
Iako je fokus bio na uvjetima nalik Marsu, zaključci nisu ograničeni na jedan planet. Autori ističu da su udari na Zemlji kroz povijest mogli izbacivati svemirske stijene koje u sebi nose žive mikrobe, pa bi takvi “putnici” mogli završiti drugdje u Sunčevu sustavu. Pritom napominju da je s vremenom svemirskim stijenama lakše migrirati prema unutarnjem dijelu sustava, ali da je moguće i da su neke putovale znatno dalje.
To se izravno naslanja na širu raspravu o panspermiji, ideji da se život može prenositi između svjetova prirodnim “prijevozom” poput meteorita i asteroida. U toj slici postoje dvije velike mogućnosti koje autori ostavljaju otvorenima: život se možda širio sa Zemlje, ili je mogao nastati negdje drugdje pa tek kasnije stići ovamo.
Tim sada ispituje i druge bakterije kako bi vidjeli kako prolaze kroz slične udarne scenarije. Zhao je za kraj poručila da je “ovo istraživanje fora i da bi javnost trebala biti zainteresirana”, a studija je objavljena u časopisu PNAS Nexus. Što god na kraju ispalo o prirodnom prijenosu mikroba svemirskim stijenama, poruka iz laboratorija je jasna: kada se jednom ozbiljno testira izdržljivost mikroba, granica se često pomakne dalje nego što očekujemo, a to mijenja i način na koji razmišljamo o mikrobima u svemirskim uvjetima.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
