Bijeli patuljak RXJ0528+2838 okružen je udarnim valom dok se probija kroz međuzvjezdani medij, a snimke pritom otkrivaju i upečatljivu višebojnu maglicu. Takve se strukture najčešće vežu uz snažan zvjezdani vjetar ili snažne izbačaje materijala, no u ovom slučaju poznati mehanizmi ne objašnjavaju viđeno. Zbog toga još nije jasno što pokreće izljev tvari koji oblikuje maglicu.
Zvijezde u pravilu kruže oko galaktičkog središta i na tom putu neprestano prolaze kroz razrijeđeni plin i prašinu međuzvjezdanog medija. Ako zvijezda ima snažan zvjezdani vjetar, materijal koji iz nje istječe udara u okolni medij i stvara udarni val savijen u luk, nalik valnoj fronti koja nastaje ispred pramca broda.
Zato snimka koju je prikupio Vrlo Veliki Teleskop (VLT) Europskog južnog opservatorija (ESO) na prvi pogled ne izgleda neobično, čak i ako se doima neuobičajeno “slikovito” zbog različitih boja. No ključan je detalj da je RXJ0528+2838 bijeli patuljak, zvjezdani ostatak koji je davno prestao s fuzijom u jezgri. U takvom objektu snažan zvjezdani vjetar ne bi se očekivao, jer bijeli patuljci u pravilu nisu izvori moćnih izljeva materijala.
Bijeli patuljci mogu biti povezani s udarnim strukturama u dvojnim sustavima, osobito kada imaju pratitelja na glavnom nizu. U tim slučajevima presudni su specifični uvjeti, no oni se kod RXJ0528+2838 ne prepoznaju, što upućuje da se događa nešto što ne ulazi u standardne scenarije. “Pronašli smo nešto što dosad nije viđeno i, što je još važnije, potpuno neočekivano”, rekao je Simone Scaringi, izvanredni profesor na Sveučilištu u Durhamu. “Naša opažanja otkrivaju snažan izljev koji, prema našem sadašnjem razumijevanju, ne bi trebao postojati”, dodao je Krystian Iłkiewicz, poslijedoktorand u Astronomskom centru Nikole Kopernika.
U bliskim dvojnim sustavima bijeli patuljak može gravitacijski “otimati” materijal sa zvijezde pratitelja. Takvo nakupljanje može dovesti do kratkotrajnih eksplozija, odnosno do pojava novae, poput one koja se očekuje u sustavu T Coronae Borealis. Prije nego što se plin s pratitelja slegne na bijelog patuljka, obično se formira akrecijski disk, a dio materijala može biti izbačen iz sustava. U nekim slučajevima takvi izbačaji mogu stvoriti udarni val sličan onome koji se sada vidi oko RXJ0528+2838.
Međutim, u ovom sustavu nema vidljivih tragova diska, iako je RXJ0528+2838 udaljen oko 730 svjetlosnih godina, što ga čini bližim od većine sustava u kojima se diskovi uspijevaju jasno uočiti. “Iznenađenje da navodno miran sustav, bez diska, može pogoniti tako spektakularnu maglicu bio je jedan od onih rijetkih ‘wow’ trenutaka”, rekao je Scaringi.
Na moguće postojanje maglice oko RXJ0528+2838 upućivalo se i ranije. Astronomi koji su koristili Teleskop Isaac Newton u Španjolskoj vidjeli su naznake difuznog sjaja, ali nisu mogli potvrditi je li bijeli patuljak doista izvor ili se sjaj samo slučajno nalazi u istom smjeru na nebu. Vrlo velika razlučivost VLT-a tu je dvojbu uklonila: izvor je potvrđen, ali je ostalo otvoreno ključno pitanje, što pokreće izljev. Na temelju snimaka Scaringi i koautori zaključili su i da RXJ0528+2838 izbacuje materijal najmanje 1000 godina.
Magnetsko polje kao kandidat, ali vremenska skala ne štima
Jedno od uobičajenih objašnjenja udarnih struktura u ovakvim dvojnim sustavima jest da vjetar potječe od zvijezde pratitelja i pritom “obavija” cijeli sustav. No u ovom slučaju pratitelj nije dovoljno velik da bi mogao proizvesti vjetar te snage.
Autori su razmotrili i mogućnost da je udarni val ostatak davne novae, ali i tu opciju odbacuju. Ističu da oblik strukture ne odgovara ostatku nakon takve eksplozije. Osim toga, na ovoj udaljenosti nova bi bila vidljiva golim okom, no za to područje neba ne postoje povijesni zapisi koji bi upućivali na takav događaj.
Kad se opažanja ne uklapaju u očekivanja, magnetski učinci često postanu najozbiljniji kandidat, a upravo na to upućuju i autori. Smatraju da bi ključ mogao biti magnetsko polje RXJ0528+2838, za koje je poznato da je neuobičajeno snažno. U njihovoj radnoj slici to bi polje moglo usmjeravati materijal s pratitelja izravno na bijelog patuljka, bez “obilaska” kroz akrecijski disk. Energija oslobođena pri padanju materijala na zvijezdu mogla bi zatim dio tvari izbacivati velikom brzinom, dovoljno da se stvori opažena maglica.
Ni to objašnjenje, međutim, ne rješava sve. U obliku u kojem se trenutno može uskladiti s fizikom sustava, ono pokriva tek nekoliko stotina godina izljeva, a ne cijelo tisućljeće koje sugeriraju opažanja. “Naše otkriće pokazuje da čak i bez diska ovi sustavi mogu poticati snažne izljeve, otkrivajući mehanizam koji još ne razumijemo. Ovo otkriće dovodi u pitanje standardnu sliku o tome kako se tvar kreće i međudjeluje u ovim ekstremnim dvojnim sustavima”, rekao je Iłkiewicz.
Zato će biti potrebna dodatna opažanja i analiza kako bi se u potpunosti objasnilo što se događa u sustavu RXJ0528+2838. To znači i više snimaka ove šarene maglice, rijetkog primjera koji pokazuje da i zvjezdani ostaci, za koje se pretpostavlja da su “mirni”, mogu otvoriti pitanja na koja trenutačni modeli još nemaju jasan odgovor
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
