Ideja da izvanzemaljci već dolaze na Zemlju ponovno je dobila zamah nakon objave američkih dokumenata o neidentificiranim anomalnim pojavama i novog vala popularne kulture o životu izvan Zemlje. No fizika, biologija i golema mjerila svemira vode prema hladnijem zaključku: život drugdje možda postoji, ali posjeti Zemlji mnogo su teži nego što zvuče.
Najbliža zvijezda i dalje je gotovo nedostižna
Svemir nije velik u uobičajenom smislu. Velik je na način koji ljudski mozak teško prihvaća.
Proxima Centauri, najbliža zvijezda Suncu, udaljena je oko 40 bilijuna kilometara. To je oko 268.000 puta dalje nego što je Zemlja udaljena od Sunca. Astronomi tu udaljenost izražavaju jednostavnije: 4,3 svjetlosne godine.
Problem je u tome što ljudske letjelice ne putuju ni blizu brzine svjetlosti. NASA-ina solarna sonda Parker, jedna od najbržih letjelica koje smo ikada izgradili, postiže oko 191 kilometar u sekundi. To je otprilike 0,064 posto brzine svjetlosti. Kada bi takvom brzinom krenula prema Proximi Centauri, putovanje bi trajalo oko 6.650 godina.
Čak i kada bismo zamislili letjelicu koja putuje mnogo brže, na rubu relativističkih brzina, pojavljuje se drugi problem. Vrijeme ne prolazi jednako za sve promatrače. Einsteinova teorija relativnosti pokazuje da se vrijeme za putnike u vrlo brzoj letjelici odvija sporije nego za one koji ostaju kod kuće.
Taj učinak postoji i u blizini Zemlje. Kada se NASA-in astronaut Scott Kelly vratio s jednogodišnjeg boravka na Međunarodnoj svemirskoj postaji, bio je za djelić vremena mlađi od svojeg brata blizanca. Razlika je bila neznatna jer se Međunarodna svemirska postaja kreće brzinom od oko 28.150 kilometara na sat.
Na međuzvjezdanim udaljenostima i pri mnogo većim brzinama učinak bi bio daleko ozbiljniji. Posjetitelji koji bi stigli s udaljenog zvjezdanog sustava mogli bi se vratiti u svijet koji je u međuvremenu ostario desetljećima ili stoljećima. Takvo putovanje ne bi bilo kratka ekspedicija, nego “izlazak” iz vlastitog vremena.
Energija potrebna za takav put bila bi golema
Međuzvjezdano putovanje nije samo pitanje udaljenosti. Još veći problem je energija.
Što se letjelica više približava brzini svjetlosti, to je za daljnje ubrzavanje potrebno sve više energije. Letjelica s masom ne može dosegnuti samu brzinu svjetlosti jer bi za to, prema poznatoj fizici, bila potrebna beskonačna energija.
Ni prostor između zvijezda nije savršeno prazan. U njemu ima rijetkih čestica, ponajprije vodika. Pri običnim brzinama to nije velika prepreka. Pri brzinama bliskima brzini svjetlosti, te bi se čestice pretvorile u ozbiljan problem. Za putnike i instrumente mogle bi značiti smrtonosno zračenje, a za samu letjelicu postupno razaranje zaštitnog sloja.
Postoje teorijski prijedlozi za putovanje brže od svjetlosti, poput Alcubierreova pogona. No takve ideje trenutačno ostaju daleko izvan stvarne tehnologije. Osim tehničkih teškoća, zahtijevale bi oblike i količine energije koje ne znamo proizvesti ni nadzirati.
Tu se otvara jednostavno pitanje: zašto bi civilizacija dovoljno napredna da savlada takve prepreke uopće trošila toliku energiju na put do Zemlje? Sve što bi mogla tražiti ovdje, vjerojatno bi mogla proizvesti ili pronaći bliže vlastitom svijetu.
Zemlja bi za druge oblike života mogla biti otrovna
Zemlja je za nas dom, ali to ne znači da bi bila ugodno mjesto za život izvan našeg planeta. Naš zrak, voda, kemija tla i mikroorganizmi rezultat su vrlo duge zajedničke povijesti života i planeta.
Jedan od ključnih trenutaka dogodio se prije oko 2,4 milijarde godina, kada su cijanobakterije počele mijenjati sastav atmosfere. Kisik, koji danas udišemo, tada je postao mnogo prisutniji u atmosferi bogatoj dušikom.
Za nas je kisik nužan. Za druge oblike života mogao bi biti agresivan i štetan. Kisik je kemijski reaktivan, a za organizme koji su nastali u drukčijim uvjetima mogao bi djelovati korozivno ili otrovno.
Naravno, napredni posjetitelji mogli bi koristiti zaštitnu opremu, kao što ljudi koriste svemirska odijela i sustave za održavanje života u negostoljubivim okruženjima. No popularne tvrdnje o izvanzemaljskim posjetima rijetko uključuju takve detalje. U njima se često govori o bićima koja se kreću Zemljom kao da je naš planet prirodno prilagođen njihovoj biologiji, što je znanstveno vrlo upitno.
Život drugdje ostaje otvoreno pitanje
To što izvanzemaljci vjerojatno ne posjećuju Zemlju ne znači da života drugdje nema. To su dva različita pitanja.
Astronomi su dosad pronašli oko 6.200 egzoplaneta u više od 4.700 planetarnih sustava. Nijedan poznati sustav nije potpuna kopija našeg, ali broj planeta u galaksiji mora biti golem. Mliječna staza ima više od 100 milijardi zvijezda, a većina zvijezda vjerojatno ima barem jedan planet.
Moguća mjesta za jednostavan život postoje i u našem Sunčevom sustavu. Mars je i dalje kandidat za tragove prošlog mikrobnog života. Europa, Jupiterov mjesec, te Saturnovi mjeseci Enkelad i Titan također privlače veliku pozornost jer imaju uvjete koji bi mogli biti važni za kemiju života.
Ako bi se pokazalo da je život nastao dvaput u istom Sunčevom sustavu, na Zemlji i neovisno negdje drugdje, to bi snažno promijenilo procjene o tome koliko je život čest u svemiru.
Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom traje od 1960. godine, uglavnom kroz radioastronomiju. Među najvećim projektima su SETI Institute u Kaliforniji i Breakthrough Listen, povezan sa Sveučilištem u Oxfordu.
Zasad nema potvrđenog signala. No to nije iznenađujuće. Pokušavamo prepoznati tragove inteligencije u razdoblju od svega stotinjak godina, unutar svemira starog 13,8 milijardi godina. Još 1959. u časopisu Nature istaknuto je da je teško procijeniti izglede za uspjeh, ali ako se potraga ne provodi, izgledi padaju na nulu.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
