Najveća slabost umjetne inteligencije, tvrdi profesor Avi Loeb, ne leži u brzini ni računalnoj snazi, nego u tome što je nastala iz podataka prikupljenih na jednom jedinom svijetu. Harvardski astrofizičar u novom tekstu piše da civilizacija koja dugoročno želi preživjeti ne može ostati vezana uz Zemlju, a da bi eventualni susret s izvanzemaljskom inteligencijom mogao čovječanstvu ponuditi nešto mnogo konkretnije od puke znanstvene znatiželje, uvid u tehnologije koje omogućuju međuzvjezdani let.
Takvu tvrdnju Loeb smješta i u širi spor oko smisla svemirskih programa. Kritike da bi novac za misije izvan Zemlje trebalo trošiti na probleme bliže kući, po njegovu sudu, polaze od preuskog pogleda. Ako se civilizacija stalno zatvara unutar granica vlastitog planeta, tada sve svoje izglede za opstanak polaže na jedno mjesto, a povijest Zemlje pokazuje koliko je to nesigurna oklada.
Planet s poviješću katastrofa
Loeb podsjeća da Zemlja nije prošla kroz svoju povijest kao stabilno i blago utočište života, nego kao planet obilježen naglim lomovima. Na samom početku, prema prevladavajućem znanstvenom tumačenju, proto-Zemlja sudarila se s tijelom veličine Marsa koje se naziva Teja. Iz tog je silovitog sudara nastao Mjesec, a rana povijest Zemlje već je tada bila određena događajem planetarnih razmjera.
Mnogo kasnije, prije oko 2,4 milijarde godina, Zemlja je prošla kroz Veliki oksigenacijaki događaj. Rane bakterije počele su fotosintezom otpuštati kisik, plin koji je za tada dominantne anaerobne oblike života bio otrovan. Ono što se danas doživljava kao nužan preduvjet složenog života tada je za velik dio biosfere bilo okidač masovnog pomora.
Nisu to bili jedini udari. Loeb navodi i razdoblja gotovo potpunog zaleđivanja planeta, među njima i jedno od najtežih prije oko 700 milijuna godina, kada su ledenjaci možda sezali sve do ekvatora. Uzroci takvih dubokih promjena povezivali su se s poremećajima u stakleničkim plinovima i s vulkanskom aktivnošću, a Zemlja je u tim razdobljima milijunima godina mogla izgledati kao smrznuta pustinja.
Na kraju ordovicija, prije oko 444 milijuna godina, snažno zahlađenje i pad razine mora uništili su oko 85 posto morskog života. Kasni devon, prije približno 360 milijuna godina, obilježili su valovi izumiranja koji se često povezuju s padom količine kisika u oceanima u vrijeme naglog širenja kopnenih biljaka. Izumiranje Perm-Trijas bilo je još razornije. Tada je nestalo oko 96 posto morskih vrsta i 70 posto kopnenih kralježnjaka.
Loeb u tom nizu spominje i kraj trijasa prije oko 201 milijun godina, kada je snažna vulkanska aktivnost tijekom raspadanja Pangee pokrenula brze klimatske promjene i otvorila prostor dinosaurima.
Njihova dominacija završila je prije 66 milijuna godina nakon udara asteroida. Većina dinosaura tada je nestala, dok su ptice ostale jedini njihovi preživjeli potomci.
Loeb upozorava da najveće prijetnje čovječanstvu nisu ostale u geološkoj prošlosti. Dio njih tek dolazi. Za otprilike milijardu godina jačanje Sunčeva sjaja moglo bi toliko pojačati staklenički učinak da bi sa Zemlje nestala sva tekuća voda. Oko 7,6 milijardi godina u budućnosti Sunce bi se moglo proširiti toliko da proguta i sam planet. Nakon toga ostat će bijeli patuljak, gust ostatak veličine Zemlje s oko 60 posto današnje Sunčeve mase.
Između umjetne i izvanzemaljske inteligencije
Loeb dugoročnu budućnost čovječanstva ne vidi prije svega na drugom prirodnom svijetu poput Mjeseca ili Marsa, nego u umjetno izgrađenim svemirskim postajama i velikim brodovima sposobnima održavati život neovisno o sudbini Zemlje. Umjesto oslanjanja na Sunce kao prirodni izvor energije, zamišlja sustave s vlastitim fuzijskim reaktorima i umjetnom gravitacijom koja bi se stvarala rotacijom ili ubrzanjem.
Riječ je, u njegovu prikazu, o prijelazu iz života koji ovisi o uvjetima na jednom nastanjivom planetu prema životu čije se osnovne okolnosti stvaraju i održavaju tehnologijom. Misije prema Mjesecu i Marsu za njega su tek početni doseg današnjih svemirskih ambicija. Mnogo dalje od toga seže zamisao velike svemirske platforme koja bi mogla nositi ljude na međuzvjezdana putovanja i održavati ih na životu bez oslonca na bilo koji pojedini planet.
U takvoj budućnosti umjetna inteligencija imala bi važnu, ali ograničenu ulogu. Loeb smatra da bi duga putovanja kroz međuzvjezdani prostor vjerojatno vodili sustavi umjetne inteligencije, dok bi ljudski putnici tijekom dugih i monotonih dionica leta ostajali u zamrznutom stanju. Upravo tu povlači razliku između umjetne i moguće izvanzemaljske inteligencije. Umjetna inteligencija ostaje vezana uz podatke, iskustva i granice jednog planeta, dok bi civilizacija koja je već svladala međuzvjezdani let raspolagala znanjem oblikovanim u mnogo širem kozmičkom okruženju.
Zbog toga mogućem pronalasku letjelice ili drugog tehnološkog traga izvanzemaljske civilizacije pridaje vrlo konkretnu vrijednost. Takav nalaz za njega ne bi bio samo potvrda da čovječanstvo nije samo, nego i mogući uvid u rješenja do kojih tek pokušava doći. Pritom napominje da ne bi bilo nimalo neobično da je neka druga tehnološka civilizacija stigla dalje od nas. Moderna znanost postoji tek nešto više od stoljeća, otkako su oblikovane opća teorija relativnosti i kvantna mehanika, dok su mnoge zvijezde slične Suncu nastale milijardama godina prije Sunčeva sustava.
Po Loebovu mišljenju, tragovi izvanzemaljske tehnologije mogli bi poslužiti kao nacrt za sustave sposobne preživjeti put između zvijezda. U tom kontekstu spominje i Galileo Project, istraživački program koji vodi i koji traži moguće tehnološke tragove neidentificiranih anomalnih pojava.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
