Polarna svjetlost ili aurora jedna je od najljepših prirodnih pojava koje doživljavamo na Zemlji – no, postoji li i na drugim planetima?
Nevjerojatni prizori
Ako ste imali dovoljno sreće vidjeti polarnu svjetlost znate da je riječ o iskustvu koje se jednostavno nikada ne zaboravlja. Ove ‘rasplesane’ zelene, crvene i ljubičaste vrpce svjetla povremeno osvjetljavaju noćno nebo od Arktičkog kruga pa sve do srednjih sjevernih geografskih širina. Ipak, doduše jako rijetko, polarna svjetlost može se vidjeti i u mnogo južnijim krajevima – primjerice, sjevernoj Italiji, ali čak i na našem prostoru. Sličan fenomen javlja se i na polu južne hemisfere, tj. na području oko sedmog kontinenta – Antarktika.
Nevjerojatan fenomen još se naziva i aurora, a ime je dobio po starogrčkoj božici zore. Porijeklo aurore, dakako, nije božansko, već posljedica utjecaja solarnih vjetrova koji ‘bombardiraju’ gornju Zemljinu atmosferu. Fotoni ovih solarnih vjetrova usred interakcije s atmosferskim plinovima svijetle u briljantnim bojama i povlače se u fantastične oblike duž magnetskih linija našeg planeta.
Razni elementi daju različite boje. Tako je, primjerice, kisik crvena i zelena boja, a plava ili ljubičasta je dušik. No, je li Zemlja jedino mjesto u Sunčevom sustavu gdje možete vidjeti aurore?
Aurore susjednih planeta
S našim istraživanjem svemira i okolnih planeta brzo smo spoznali da aurore nisu isključivo zemaljski fenomen te da postoje i na drugim nebeskim tijelima. Štoviše, ove nezemaljske aurore ponekad poprimaju još ljepše i egzotičnije oblike.
Primjerice, nedavno otkrivena vrsta aurore na Marsu (poznata kao ‘vijugava diskretna’ aurora) proteže se preko pola Crvenog planeta, unatoč činjenici da Mars ima veoma slabo, nejednako i isprekidano magnetsko polje.
Neke aurore na Saturnu generiraju se vremenskim obrascima. Uranovo magnetsko polje, kao i sam planet, nagnuto je oko svoje osi, zbog čega aurore poprimaju zamršene oblike i formiraju se u neočekivanim područjima. Međutim, daleko najsnažnije aurore u Sunčevom sustavu javljaju se na Jupiteru. Ovi intenzivni proboji elektromagnetskog zračenja do 30 puta su jači od onih na Zemlji. Ipak – čak i uz svu tu energiju – vjerojatno ne biste mogli vidjeti Jupiterovu auroru golim okom. Naime, većina njezine svjetlosti emitira se u valnim duljinama izvan vidljivog spektra.
‘Raspad’ definicije aurore
Drugdje u Sunčevom sustavu sama definicija aurore na određeni se način ‘raspada’. Naime, aurora se uobičajeno definira kao užareni elektromagnetski sjaj koji proizvodi solarni vjetar koji se javlja u atmosferi planeta (ili mjeseca, tj. satelita). Međutim, što je s planetima koji nemaju atmosferu, ali svejedno doživljavaju slične fenomene?
Primjerice, Merkur (praktički) nema atmosferu, ali doživljava geomagnetske oluje koje stvaraju auroru. Ako pogledate noćnu stranu Merkura rendgenskim spektrometrom, vidite da stijena na površini svijetli rendgenskim emisijama – dakle, na određeni način, Merkur ima svoj specifičan oblik ‘aurore’. Isto tako neke od Jupiterovih aurora ne proizvode solarni vjetrovi. Umjesto toga, generiraju ih čestice koje u magnetosferu izbacuje obližnji vulkanski mjesec Io.
Znanstvenici se nadaju da će sada, s instrumentima sljedeće generacije poput svemirskog teleskopa James Webb, možda čak uspjeti zaviriti dovoljno daleko u svemir da otkriju prve aurore na egzoplanetima. Iako ne možemo znati što očekivati, možemo se samo nadati da će egzoplaneti ponuditi još nevjerojatnije i spektakularnije aurore nego što možemo vidjeti u našem solarnom susjedstvu.
Novootkrivena i neobjašnjiva Marsova aurora
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
